Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Povratak vjeri

Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo velikih zbivanja i društvenih promjena. Sociološki gledano, najveća je svakako pad komunizma, a s njime i njegove totalitarističke i ateističke ideologije. Posljedica takvog stanja bili su veliki otpadi od Crkve, ljudi su u sebi vjerovali ali to javno nisu očitovali. Ostali su ili oni hrabri ili oni kojima to nije moglo ništa naškoditi. Ovaj represivni i diskriminatorski karakter bio je tako jak da još i danas susrećemo ljude koji kažu: »Tada se nije smjelo ići u crkvu!« Iz generacije u generaciju (a kod nas se radi o tri-četiri generacije) vjera je sve više slabila, broj nekrštenih je rastao, broj samo civilnih brakova (bez crkvenog vjenčanja) često se smatrao normalnim. Duhovne vrednote su se u tolikoj mjeri izgubile da možemo govoriti o pravoj duhovnoj devastaciji kao posljedici ovakvog stanja. To se osobito primjećivalo u mladima koji su bili bez ikakve duhovne orijentacije, živjeli samo za užitak i novac. Izgubljene su ili oslabljene vrednote kao što su čestitost, poštenje, odgovornost, radne navike i dr. Još će mnogo vremena proći do potpunog ozdravljenja i ponovnog uspostavljanja ovog duhovnog ozračja. 
Obnova vjere: Totalitarni režim počeo se naglo rušiti, najprije u svijetu a onda i kod nas. Osjećala se sloboda govora i ponašanja. Ali, kao reakcija na zabranjeno, javlja se sada suprotnost toga: vjera i odlaženje u crkvu sada postaje društveni trend. To postaje »novo« ponašanje po kojemu se sada postaje »in«. Naglo raste broj krštenja, vjenčanja (to je sada sasvim normalno), polaska u crkvu i slavljenja blagdana Božića i Uskrsa. Sve to skupa dobiva i određenu nacionalnu konotaciju u kojoj se pojedini narod prepoznaje ili izjednačuje s određenim vjeroispovijedanjem. 
S pravom se pitamo koji je odnos vanjštine i nutrine, izvanjskog vjerničkog ponašanja i onoga što je u nutrini pojedinca. Ne bi svakako bilo pravedno kad bismo sve »novopridošle« u crkvu jednako vrednovali. Oni su u rasponu od pravog obraćenja pa do pomodarstva ili društvenog trenda. No jedno je zajedničko kod svih, a to je slabo poznavanje vjere. Premda Crkva zahtijeva za krštenje odraslih dugu i ozbiljnu pripravu, predviđa se tzv. katekumenat u kojem pripravnici (katekumeni) upoznaju vjeru Crkve i vjerničku zajednicu. To, međutim, nije svuda jednako sprovedeno, pa su često te pripreme za krštenje kratke, nepotpune i neadekvatne kako u odnosu na sadržaje vjere tako i (možda još i više) u odnosu na komunitarni vid, tj. pripremanje katekumena za kršćansku zajednicu.
Mjesto i značenje kateheze: Novost novoga doba je i kateheza djece. Nakon nastupa komunizma kateheza djece koja je bila u školi sada se seli u kršćansku zajednicu odakle je i ponikla. I roditelji koji su to htjeli mogli su svoju djecu redovito slati na vjeronauk. Međutim, otkada je vjeronauk izišao iz škola i broj djece koju roditelji šalju u crkvenu zajednicu veoma je opao. Uzrok toga je, s jedne strane slaba vjera roditelja, a s druge strah da u društvu ne budu prepoznati kao vjernici što bi možda dovelo u pitanje i njihovo zaposlenje.
Nastupom slobode ponovno se postavlja pitanje vjeronauka u školama i to ne njihovog uvođenja već njihovog povratka na mjestu odakle je bio protjeran. Zauzela se i država i Crkva. Država, odnosno pojedine stranke, vjerojatno da bi dobili određene političke poene (to je sada trend, »in«), a Crkva jer je u tome prepoznala još jednu šansu da mladima navijesti Isusa Krista. Svi su se oko vjeronauka, uglavnom, našli. Uz sve poteškoće koje je jedna takva reforma donijela sa sobom (odakle toliko kvalificiranih vjeroučitelja, udžbenici, promjena zakonodavstva, multireligijske sredine, organizacija i sl.) vjeronauk je krenuo. Mi se sada pitamo: je li to to? Može li školski vjeronauk zamijeniti vjeronauk u kršćanskoj zajednici? Mnogi roditelji su bili u napasti da – kad već djeca na neki način moraju na vjeronauk – svoju djecu više ne šalju na vjeronauk u kršćansku zajednicu. Biskupi su reagirali pismom, naglašavajući roditeljima važnost i jednog i drugog vjeronauka. I s pravom!
Put k ozdravljenju: Koji je put do ozdravljenja od tako loše prošlosti? On je vrlo slojevit i mnogostruk. Budući da se radi o tri ge-neracije a i više – što se opsega tiče – to ozdravljenje mora zahvatiti sve: od staraca do djece. Drugo, to ozdravljenje mora biti u vjeri (vjerničko, duhovno), a ne u vanj-skom ponašanju i ne smije biti uvjetovano društvenim trendom već motivirano pravom željom povratka Bogu. Kod toga moraju svi biti zaposleni: i Crkva (u svim svojim strukturama i djelatnostima) i obitelj (u novoj preorijentaciji i okretanju Bogu) i odgojitelji i društvo. Ovaj povratak Bogu mora biti podržan i potpomagan od svih i na svim razinama (ovdje posebno ističem medije, radio, TV, tisak i dr.). To je veliki i sveobuhvatni proces.
Vjeronauk u školama, povećani broj odlazaka u crkvu, krštenja i vjenčanja – sve je to samo jedan dio toga i to manji. Time nije sve riješeno. Uz katehezu djece crkveni dokumenti predviđaju (i to čak kao primarnije!) katehezu odraslih. Provedbeni dokumenti II. Vatikanskog koncila (Katehetski direktorij) sasvim jasno ističe da je »kateheza odraslih prva i temeljna kateheza«. Mi je, nažalost, još nemamo u pravom smislu te riječi. No, onaj koji se odluči za pravu vjerničku obnovu jednog naroda morat će početi upravo s katehezom odraslih koja je, kako kaže crkveni dokument, »catechesis praecipua«, tj. glavna kateheza. Odrasle sve više uvoditi u poznavanje vjere, stvara-nje i oblikovanje autentičnih kršćanskih zajednica, istinsko naviještanje Evanđelja a ne pripovijedanje o Evanđelju – sve su to putovi k istinskom povratku Bogu koji se najbolje ostvaruje u vjerničkoj zajednici.                      g
 
Autor je franjevac i profesor 
biblije na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay