Arhiv tekstova
Markiza Marija Ružička pl. Strozzy
Marija Terezija Ružička rodila se u moravskom gradiću Litovel 3. kolovoza 1850. godine u obitelji oca Leopolda Ružičke, glazbenika, i žene mu Terezije rođene Mauler. Sretan sticaj okolnosti ili čudan prst sudbine učinio je da u to vrijeme u Litovelu gostuje kazališna trupa Josipa Frendenreicha (kasniji pisac Graničara), s kojim Leopold, Marijin otac, sklapa prijateljstvo koje će ga ubrzo dovesti i do poznanstva s Dimitrijem Demetrom, ravnateljem zagrebačkog kazališta, koji Ružičku angažira kao glazbenika u kazališnom orkestru Zagreba. Tako Marija, s nepuna četiri mjeseca dobija novu domovinu za koju će mnogo godina kasnije reći, obraćajući se svom sinu Titu: » Ni jedan Hrvat ne smije svoju domovinu lakomisleno napustiti«.
Obitelj Ružička, od Leopoldove plaće glazbenika, nije baš lagodno živjela u Zagrebu stoga otac prihvaća činovničko mjesto u Varaždinskim Toplicama, gdje Marija završava osnovnu školu. Nakon iznenadne očeve smrti u svojoj desetoj godini Marija se s majkom vraća u Zagreb gdje pohađa njemačku školu kod opatica. U školi je zapažen zvonki glas Marije Ružičke i majka je upisuje na pjevački tječaj Glazbenog zavoda u njenoj petnaestoj godini. Glazbeni pedagog Lechtenegger naslutio je Marijin pjevački potencijal, ali u silnoj želji da joj priskrbi stipendiju Bečkog konzervatorija uvježbavao je s njom vrlo teške dionice što je dovelo do otkazivanja glasnica i tako nakon što ni glasoviti bečki otorinolaringolozi nisu mogli naći lijeka, zatvoriše se vrata opere Mariji Ružički u njezinoj 16. godini.
PRVI NASTUP I ANGAŽMAN: Da, opet je prst sudbine doveo, kao nekada ocu Ludoviku, ovaj put Mariji, Josipa Freudenreicha na vrata njihovog obiteljskog doma u Jurjevskoj ulici u Zag-rebu. Na njegov nagovor, a na oduševljenje publike, Marija Ružička debitovala je 2. siječnja 1868. godine na pozornici Starog kazališta kao Jeane d`Eyre u drami Lowoodska sirota, Charlotte Birsh Pfeiffer. O ovoj ulozi mlade Marije pisao je i sam August Šenoa, kako velikom talentu nisu potrebne inozemne škole i kako veliki talent može izrasti i na domaćem tlu. Iste godine, nakon audicije angažirana je u kazalištu.
Godine 1870. Marija Ružička upoznaje Ferdinanda Strozzija. Strozzijevi su izdanak stare firentinske plemićke obitelji, a Ferdinand je radio kao nastavnik na zagrebačkoj realki. S Marijom je sklopio brak 1871. godine. Ubrzo se i sam posvetio kazališnoj umjetnosti prevodeći i adaptirajući tekstove s njemačkog i talijanskog jezika. U braku sa Ferdinandom Marija je izrodila osmero djece od kojih su u životu ostali samo troje od kojih je Donato poginuo u Prvom svjetskom ratu, a Maja (Maja Strozzy Pečić, operna je pjevačica) i Tito, glumac i redatelj, pošli su majčičnim stopama, pišući nove stranice u analima hrvatske umjetnosti uopće, a napose kazališta. Maju, pominje i sam Thomas Mann u svojoj knjizi »Doktor Faust«: » Moja prijateljica Maja de Strozzy Pečić, Hrvatica, danas možda najljepši sopran obiju hemisfera…«. U režijama svoga sina Tita, vršnjaka i osobnog prijatelja Miroslava Krleže, markiza Strozzy igrala je potresnu majku Aase u Peer Gyntu i nezaboravnu majku u Zolinoj Terezi Raquin. Marija je zahtijevala da je zovu markiza. Ttitulu su joj pokušavali osporiti, međutim ona je toliko inzistirala na tome da je pokrenula dugu proceduru pred K. u. K. konzulatu u Milanu, dok joj konačno 1912. godine nije izdato rješenje o priznavanju titule »Marchese«.
NA SCENI: Godine 1878., Marija Ružička Strozzy odlazi u Beč u Burgtheatar gdje debituje ulogom Debore u istoimenoj Mesenthalovoj drami s glasovitim Adolphom Sonnenthalom kao partnerom. Marija, međutim, ne prihvaća ponudu Regie collegium i dvorskog savjetnika Beča, koji su joj prorekli veliku budućnost ukoliko ostane u Beču. S obzirom da je već tada imala izvrsnu poziciju u zagrebačkom kazalištu, Marija se vraća u Zagreb gdje ubrzo dobija za partnera Andriju Fijana. Čitavog života, do smrti Fijana, njih dvoje gospodare hrvatskom kazališnom scenom. Marija je na sceni, na kojoj je provela punih 68. godina, baš kao što je i sama izjavila, otvarala sve registre svojih emocija, stvarajući lik vječne žene koja je na pozornici i umirala, i plakala, i čarala, i varala, i proklinjala, i ubijala, ali prije svega je ljubila iskonskim nagonom iz dubine duše, bez straha i stida kako to od pamtivjeka čini vječna žena, bila ona kraljica ili pralja.
Markiza Ruzička Strozzy svim srcem je pripadala Hrvatskoj, kao osvjedočeni rodoljub i osobni prijatelj Josipa Jurja Strossmayera koji je bio veliki štovatelj njezine umjetnosti. Sva njezina gostovanja bila su odraz želje za širenjem domaće riječi. Izrazit primjer je Markizino gostovanje u Zad-ru gdje joj je uz specijalnu dozvolu odobren nastup u dvorani Varietea (umjesto Theatro Verdi), ali je i prije nastupa dobijala prijeteća pisma progovori li na sceni hrvatskim jezikom. Ne obazirući se na prijetnje markiza Strozzy nastupila je s trijumfalnim uspjehom, jednako trijumfalnim kakav je bio i njen nastup par godina kasnije, 1909. u HNK u Zagrebu gdje se nadmetala s glasovitom Sarah Bernahrd u Sardoovom komadu »Vještice«. Godine 1937. u 87. godini života više nije mogla nastupati, ali i tada se nadala povratku na scenu. U predsmrtnoj agoniji nije govorila: »Hoću živjeti«, nego »Hoću igrati«.
