Arhiv tekstova

Kada je prosinca 2002. godine Skupština AP Vojvodine ustanovila instituciju Pokrajinskog ombudsmana, ta odluka je s ponosom prihvaćena u kontekstu ostvarivanja autonomije Vojvodine i širih ovlasti, a kroz ovih deset godina rada ona je izrasla u prepoznatljivog zaštitnika prava kojoj se svakodnevno obraća na desetine građana. Vojvođanskom skupštinskom Odlukom o ombudsmanu u članku 1. definira se da ombudsman štiti građane od povreda prava do kojih može doći zbog kršenja Ustava, međunarodnih ugovora i zakona, među koje spadaju i republički, kao i propisi APV. 

 

Još uvijek nepoznat mehanizam zaštite

 

Osim po pritužbi građana, ombudsman može i na vlastitu inicijativu ispitati je li neko tijelo pokrajinske ili općinske uprave prema građanima postupilo zakonito i pravilno kada je, primjenjujući propise, odlučivalo o pravima građana, obvezama, ili utjecalo na njih.  

Lani je ombudsmanu ukupno bilo podnijeto 1.200 pritužbi, što je za trećinu više nego u 2010. godini, ali je to ipak mali broj obraćanja. Aniko Muškinja Heinrich, koja je izabrana za pokrajinskog ombudsmana prije dvije godine, smatra da je institucija ombudsmana za mnoge sugrađane još uvijek nepoznat mehanizam zaštite. »Građani ne posežu u dovoljnoj mjeri za tim, premda je to najbezbolnija mjera u zaštiti njihovih prava. Zaista poduzimamo sve da pomognemo građanima, čak i kada nešto nije u našoj nadležnosti. Primjerice, građani nam se obraćaju za pomoć i kada sumnjaju da im je kamata u banci loše obračunata. I u takvim slučajevima reagiramo i pokušavamo pomoći, pišemo banci. Međutim, čini mi se da su građani u određenoj mjeri malodušni, što je svakako odraz vremena u kojem živimo, pa mnogi i ne pokušavaju, čak i kada ima mogućnosti, ispraviti ono što ih tišti. Zato preporučujemo svim građanima, kad god imaju sumnju da ih je neko državno tijelo oštetilo i da su im uskraćena neka prava, da nam se slobodno obrate. Ako su ipak bili u zabludi, nikom ništa, ali ako ima ikakve osnove, učinit ćemo sve da se pogreška ispravi«, kaže Aniko Muškinja Heinrich. 

Ona kaže da se građani najviše žale na rad općinskih uprava, i to od šalterskih službi, matičara, raznih inspekcija, komunalne, prosvjetne do zaštite okoliša. »Također, dobivamo pritužbe na rad centara za socijalni rad, na rad škola, ustanova zdravstvene zaštite. Premda je najveći broj pritužbi općeg karaktera, zbog porasta vršnjačkog nasilja i nasilja u obitelji građani sve više prepoznaju situacije u kojima je pravo djeteta ugroženo i kada je neko tijelo propustilo reagirati kako treba«, kaže Aniko Muškinja Heinrich.

 

Po pritužbama i vlastitoj inicijativi 

 

Ona navodi da osobitih problema ima u području mirovinskog osiguranja, jer nakon podnijetog zahtjeva za mirovinu građani ponekad godinu dana ne dobiju nikakav odgovor, a onda im stigne odbijenica, te se nerijetko na građane prevaljuje i obveza da sami pronađu svoj zatureni i neregistrirani radni staž. Također, veliki je broj pritužbi na rad Nacionalne službe za zapošljavanje u svezi nezakonitog skidanja s evidencije nezaposlenih, isplate naknade za nezaposlene, oko pojedinih projekata. U području zaštite prava manjina svake godine stiže  između 50 i 60 pritužbi koje se uglavnom odnose na službenu uporabu jezika i pisma,  obrazovanje, prijenos osnivačkih prava u području kulture i obrazovanja, a nerijetko se javljaju i tijela uprave, jer ne razumiju kako se treba postaviti prema zahtjevima koje postavlja Zakon o nacionalnim vijećima. 

»Osim po pritužbama građana, upućenih pismeno ili osobno, reagiramo i po vlastitoj inicijativi kada dođemo do saznanja, a to je najčešće iz medija, da je došlo do povrede prava građana. Također, povremeno radimo neka mala istraživanja, uglavnom u svim jedinicama lokalne samouprave, i tada dolazimo do saznanja da postoje neki problemi. Primjerice, nedavno smo istraživali rad zaštitnika prava pacijenata, zatim, rad gradskih, odnosno općinskih vijeća u odnosu na žalbe građana. Naravno, dominira rad po pritužbama građana, koje najčešće podnose pismenim putem«, kaže Aniko Muškinja Heinrich te dodaje, da je najmanje pritužbi na rad pokrajinskih tijela, odnosno dvostruko više na rad općinskih i republičkih tijela. Ipak, kako kaže, i građani znaju biti površni jer ne prihvaćaju razne dostave, opomene, ignoriraju poštara ili dostavljača, ne koriste pravne lijekove, ne čitaju obrazloženje službenih rješenja koje dobiju. 

Aniko Muškinja Heinrich ističe da se preporuke ombudsmana ispunjavaju u 60 do 70 posto slučajeva, a na pitanje nisu li ovlasti ombudsmana premale jer građani možda očekuju konkretniju pomoć od savjetodavne, ona kaže: »Nedavno smo bili na studijskom putovanju u Kataloniji, gdje je ova institucija izuzetno razvijena, i mogu reći da funkcioniramo na identičan način. Mi zaista djelujemo samo snagom autoriteta. Ali, zato imamo pravosuđe, zato imamo institutuciju ustavne žalbe. Kada bismo i mi kažnjavali i izricali neke mjere, to onda ne bi bilo to«.