Arhiv tekstova

Tatari su uspjeli u siječnju 1242. godine preko zaleđenog Dunava prijeći u zapadnu Ugarsku. Dio tatarske armije pod komandom Kádána imao je jedan cilj: uhvatiti kralja Belu IV., jer je po tatarskoj doktrini jedna zemlja onda pokorena ako uhvate ili ubiju njenog vladara, kralja. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. se sa svojim ranjenim bratom Kolomanom, slavonskim banom, s bojišta pokraj sela Mohi, a na poziv svog rođaka austrijskog marktgrofa Fridriha, prvo uputio prema zapadnoj granici zemlje. Fridrih ga je, kako to biva među rođacima, prvo ucijenio da plati za »gostoprimstvo i obranu«, zatim je tražio da mu se »povrate« tri pogranične županije koje je Belin otac Andrija II. od njega oduzeo. Poslije ovog »austrijskog intermeca« Bela IV. se sa svojom pratnjom povukao i kroz Slavoniju uputio prema Zagrebu. Tu se zadržao jedno vrijeme i odavde je pisao Papi i ostalim europskim kraljevima moleći za pomoć. Naravno, nitko mu nije pomogao, nego su već računali kako će kraljevstvo Bele IV. priključiti svojim zemljama. Kralj je svoju obitelj, krunu i državni trezor poslao u Dalmaciju, i oni su se s izbjeglicama sklonili u grad Klisu. U Zagrebu je umro Belin ranjeni mlađi brat hrvatski ban Koloman, najverojatnije je sahranjen u samostanu Ivanić, pokraj Čazme. 

 

pustošenje Slavonije i Hrvatske 

 

Tatari su, pod zapovjedništvom Kádána, »forsiranim maršom« krenuli za kraljem Belom IV,. koji je ponekad samo uz hrabrost svojih pratitelja izbjegao zarobljavanje. Pošto su se Tatari »žurili« kroz Slavoniju, nisu imali vremena tako je temeljito opustošiti kao istočnu Ugarsku. Poslije duže opsade zauzeli su i spalili Zagreb (Medvedgrad) i porušili su u romaničkom stilu tek izgrađenu crkvu sv. Stjepana. Grad Kalnik se uspješno obranio od Tatara, pod vodstvom Filipa Bebeka. Za ovaj herojski čin branitelji su od zahvalog kralja kasnije dobili plemićke titule. Mongolska vojska se relativno kratko zadržala u Hrvatskoj, te nisu mogli nanijeti veliku štetu. Najvjerojatnije su u brdima nailazili na otpor, pa im je i to otežavalo pohod. Kádán je, misleći da je kralj još u Klisi, otpočeo opsadu grada, ali Bela IV. se već bio sklonio u Split, a kasnije na ostrvski grad Trogir (Trau).  

Trogir su branili bribirski kneževi (Šubići) pod vodstvom Stjepka. Po pisanju kronike splitskog nadbiskupa Tome, Tatari su slavenskim (hrvatskim) jezikom upozoravali stanovnike da će, ako im ne predaju njihove neprijatelje, zajedno s njima dobiti zasluženu kaznu. Trogirani su odbili Tatarske zahtjeve i stavili su na raspolaganje kralju, njegovoj obitelji i pratnji brodove (najvjerojatnije su brodove osigurali krčki kneževi Frankopani) i prvo su se sklonili na otok Čiovo, a zatin na otok Kraljevicu, koji i dan-danas u svom imenu čuva uspomenu na kraljev boravak. 

 

Tatari se naglo povlače

 

Početkom 1242. godine u ožujku tatarske armije naglo napuštaju Hrvatsko-Ugarsku Kraljevinu. Kádánova vojska se povukla kroz Bosnu i Srbiju u Bugarsku, gdje su se ujedinili s glavninom vojske pod zapovjedništvom Batu kana. Glavnina vojske se povlačila uz rijeke Dunav i Tisu, usput paleći sve što su prethodne godine Kumani »zaboravili« porušiti i spaliti. Tako je Srijem ponovno stradao u roku od dvije godine. 

Naglo povlačenje Tatara se objašnjava smrću velikog kana Ogotaja, te se Batu kan žurio stići na izbor novog velikog kana, jer je bio jedan od najozbiljnijih kandidata. Po drugim mišljenjima, glavni cilj najezde Tatara nije bilo pokoravanje Hrvatsko-Ugarske Kraljevine, nego njeno slabljenje i plašenje stanovnika (prije svega plemstva) da će sljedeći napad biti još žešći i suroviji, kako bi ih odvratili od bilo kakvog otpora. Kralju Beli IV. je ostalo u zadatak obnavljanje zemlje i priprema za novi tatarski napad, koji se i desio u proljeće 1285. godine (tzv. druga tatarska najezda), bez većih posljedica po kraljevinu.