Arhiv tekstova

Vlč. Josip Štefković rođen je u Subotici 17. srpnja 1976. godine. Pohađao je biskupijsku klasičnu gimnaziju u Subotici, a studij teologije završio je u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 2002. godine u subotičkoj katedrali-bazilici svete Terezije Avilske. U njoj je 7. srpnja iste godine proslavio i mladu misu. Najprije je kao župni vikar službovao dvije godine u Adi, a potom dvije godine u Novom Sadu. Subotički biskup dr. Ivan Penzes imenovao ga je 10. srpnja 2006. župnikom župe sv. Pavla u Baču te upraviteljem župa Plavna, Bačko Novo Selo, Tovariševo i Deronje.

U vremenu došašća, priprave za skori blagdan Božića, i u iščekivanju dolaska Betlehemskog svjetla u plavanjsku crkvu, razgovaramo s ovim vrlo agilnim i angažiranim svećenikom o njegovu pastoralnom djelovanju te  poteškoćama s kojima se susreće u svom odgovornom radu u pet mjesta bačkoga dekanata.

HR: Svoju prvu svetu misu u Plavni slavili ste u nedjelju, 6. kolovoza 2006., na Preobraženje Gospodnje. Što nam možete kazati o svojim prvim dojmovima i susretu s novim župljanima nakon više od šest godina provedenih u ovome kraju?

Za svećeničko je ređenje, između ostalog, karakteristično obećanje poštovanja i poslušnosti mjesnom biskupu i njegovim nasljednicima. U tome sam duhu uvijek prihvaćao biskupove odluke. Tako sam najprije službovao u velikoj župi mađarskog govornog područja od nekih 10.000 rimokatolika – u Adi. Potom sam premješten u veliki grad i župu u Novom Sadu. Na oba mjesta sam bio župni vikar. Tamo sam stjecao prva iskustva u svom svećeničkom radu uz starije i iskusnije svećenike koji su mi bili župnici. U župama koje su mi sada povjerene, pak, najprije sam bio upravitelj, a potom i župnik. To je s jedne strane radost za mladog čovjeka, biti samostalan u svome radu, ali s time ujedno dolaze veća odgovornost i briga. Znači, radosno sam prije više od 6 godina došao iz Novog Sada u Bač. Puno toga se otada dogodilo. Jednako tako, još puno bi toga trebalo učiniti. Svjestan sam kako nema nikakvog instant rješenja te da su najvažniji ustrajnost i kontinuitet. Tako se dolazi do pravih i trajnijih rezultata. Mogu reći kako su mi župljani dobri, gostoljubivi i veseli ljudi. Ali, morat ću naći način bolje im posvijestiti kako Crkva nije samo svećenik te tako crkveni poslovi nisu samo svećenički poslovi. Crkva smo svi mi. Svi imamo odgovornost, kako za širenje vjere i očuvanje njezina ugleda, tako i za crkvene objekte koji su naša zajednička briga.

HR: Već u prvoj godini župnikovanja u Baču i Plavni pokazali ste obnoviteljski duh glede zapuštenih crkava, križeva, slika, vjerskih običaja pa i same vjere. Sjećamo se kako ste već te godine blagoslovili novi križ »krajputaš« na polovici puta između Bača i Plavne, gdje je i raskrižje za Bačko Novo Selo. Potom ste obnavljali i druge zapuštene križeve. Kažite nam nešto više o tom poslu.

Dok ne nađemo rješenje kako urediti i obnoviti naše crkve, od kojih neke niti ne sliče crkvama, činimo što se može i što nam trenutačne prilike dopuštaju. Mi se u ovim krajevima oko drevnoga Bača, kojemu su u prošlosti gravitirala sva mjesta koja su mi na duhovnu skrb povjerena, imamo čime dičiti. Već je tisućljeće i pol otkako je prvi puta spomenuta biskupija u Baču. Nekoliko je župa postojalo na ovim prostorima još u srednjem vijeku. Osmanlijska najezda je prekinula kontinuitet, a pogotovo intenzitet. Ipak, imamo se čime pohvaliti. U Baču je najstarija katolička crkva u cijeloj našoj državi, kao i najstarija freska uopće u cijeloj našoj državi. To je naša franjevačka crkva. Imamo tvrđu koja je svoj današnji oblik dobila prije 700 godina, a postojala je i ranije u rimsko doba. Mogli bismo u Baču puno toga pronaći i ustanoviti kako nije bez razloga bio središte cijele regije. Po svojim župama pronalazio sam dobro očuvane knjige iz XVI. stoljeća, umjetničke slike stare i više od 290 godina… Sve to pokušavamo obnoviti i spasiti od propadanja. To nam je i obveza, ali i zadovoljstvo i poticaj jer svjedoči o našoj nazočnosti ovdje od davnih vremena. Želeći obnoviti i duh ovoga shrvanog naroda, obnavljamo ono što su naši preci u tom istom duhu stvarali. Podigli smo šest novih i popravili jedan stari križ, što krajputaš, što na groblju ili pred crkvom. Obnovili smo nekoliko slika iz prve polovice XVIII. stoljeća. Stare knjige izlagali smo na izložbama. Držeći do svoje prošlosti, gradimo i svoju budućnost.

HR: Vaš prvi značajniji čin u tom smislu bilo je iniciranje vraćanja biste dr. Josipa Andrića na njezino staro mjesto, a koja je do tada bila smještena unutar crkve. To se dogodilo 26. travnja 2007. godine, točno 35 godina  od njezina nepravednoga rušenja, a od tada naša crkva izvana izgleda još ljepše, a spomenik dr. Andrića krasi ne samo crkvu nego i središte sela. Kako ste se odlučili na taj korak?

Dr. Josip Andrić velika je, značajna ličnost našeg naroda, koji je rado navraćao u Plavnu, rodno mjesto svoje majke. Budući da njegov rodni Bukin više ne možemo smatrati šokačkim naseljem, logično je bilo da mu se u Plavni podigne bista. Nekima je to smetalo, pa je spomenik srušen a kasnije unesen u crkvu kako bi se sačuvao od uništenja. Iako je Josip Andrić bio veliki čovjek, ipak on nije kanonizirani svetac Katoličke crkve pa sam se odmah pitao što će on u crkvi. A budući da je pred crkvom još postojalo mjesto gdje je spomenik nekad stajao, iznijeli smo ga onamo. Sve treba postaviti na svoje mjesto kako bi vladao red. Josip Andrić više nije u kutu crkve, nego na svečanom mjestu pred crkvom. Drago mi je da smo spomenik opet postavili na javno mjesto, ali mi je još draže da se djela Josipa Andrića čitaju, pro-učavaju i izvode i u Plavni i u našoj narodnoj zajednici općenito. Moramo poštovati svoje velikane.

HR: Kažite nam nešto o kapeli sv. Antuna Pustinjaka na Feliću, koju ste također na neki način osposobili za misna slavlja i hodočašća.

Ova je kapela ovdašnjem puku vrlo draga. U »Bunjevačkim i šokačkim novinama« 1870. godine zapisano je: »Kroz kišovito vrime, ove godine na Antunovo, podalji svit nije mogo dojti, nut i opet: obližnji je bilo 2-3 hiljade.« U »Subotičkim novinama« 1931. godine zapisano je: »I dan danas ide naš svijet utorkom u šumu crkvici sv. Antuna, da se pomoli svom Bogu i sv. Antunu.« Iako postoje, čak pisane, legende o nastanku kapele sv. Antuna u blizini Bača, vrijeme i okolnosti njezina nastanka ipak nam ostaju ovijene velom tajne. Iako se taj sakralni objekt nalazi pod zaštitom države, u vrlo je lošem stanju. Zapravo, od arheologa Henzelmanna, tj. već više od 140 godina, nitko se nije bavio kapelom sv. Antuna Pustinjaka. Henzelmann je analizirajući materijal od kojega je kapela napravljena ustanovio kako je ona zidana krajem XV. ili početkom XVI. stoljeća. Prema tome, radi se o jednoj od najstarijih sakralnih, i ne samo sakralnih, građevina na ovim našim prostorima.

HR: Pojasnite nam kakvo ste stanje zatekli u crkvama sv. Karla Boromejskog u Tovariševu, devastiranoj crkvi sv. Josipa u Deronjama, te u crkvi sv. Ane u Bačkom Novom Selu i što se trenutačno čini na njihovu revitaliziranju?

Nekima se čini kako je premalo učinjeno, ali u sadašnjim prilikama više se i ne može. Ove stare crkve godinama nisu bile u uporabi. Na crkvi u Bačkom Novom Selu nije bilo krova, vrata, niti bilo kakvog mobilijara. Čak niti žbuke na zidovima, ni iznutra ni izvana. Sada ta crkva ima krasan novi krov. U Tovariševu je bila pustoš. Prije 20 godina crkva je korištena kao skladište cementa. Ondje se mjesečno služe mise, a izrađena je nova velika oltarna slika, stavljeni novi prozori, a crkva je ovih dana oličena iznutra, prvi put, nakon 130 godina postojanja. Ponešto se i u Deronjama popravilo. U svim se tim crkvama održavaju mise. Ali naroda je jako malo, a objekti još očekuju puno popravki. Ipak, to su naše svetinje i ujedno spomenici kulture te ćemo učiniti sve da ih dovedemo u dolično stanje.

HR: Osnutkom HKU-PD-a »Matoš« u Plavni dobili smo u vama uglednog i vrijednog suradnika, a vi ste već tada bili angažirani u starijoj kulturnoj udruzi »Mostonga« u Baču. Kako ocjenjujete rad hrvatskih udruga u općini Bač i imate li ideju kako bi se neki nastali problemi mogli riješiti? Kakav je, po vašem mišljenju, položaj pripadnika hrvatske nacionalne manjine i općenito katolika u ovoj općini?

Predmnijevam da bi jednostavna kršćanska i ljudska načela bila vrlo efikasno sredstvo za revitalizaciju naših udruga, ali i vjerskog života. Nesebičnost, altruizam, skrb za opće i zajedničko dobro, riješili bi naše probleme. Iako nas je malo, mogli bismo puno više i bolje. Naši problemi su prvenstveno plod slabe povezanosti nas samih i slabe zainteresiranosti za zajedničko dobro i ciljeve. U tom smislu, podržavam uvijek ono što je pozitivno i što se izdiže iznad osobnih interesa. Tako i naše udruge od kojih bih u svakom slučaju, bez pristranosti, HKUPD »Matoš« istakao kao najpozitivniji primjer.

 HR: Svete mise u Plavni povremeno služe i svećenici iz drugih krajeva, što naši župljani pozitivno ocjenjuju, a više puta smo u našoj crkvi vidjeli i mjesnog paroha o. Gorana Artukova. Kakav je vaš odnos s njim i s pravoslavnim vjernicima ovoga kraja?

 U Katoličkoj crkvi nema gurua i nema nezamjenjivih. Dobro je da se vjernici ne navežu na nekog svećenika. Tko god predslavio svetu misu, ona je najveća svetinja naše vjere. U crkvu idemo radi Boga i radi sebe, a ne radi svećenika, propovijedi, pjevanja ili nečega sličnog. U tom smislu, svi su u našu crkvu dobrodošli, bilo svećenici, bilo vjernici laici. Tako jedni druge obogaćujemo. Veselim se uvijek i susretu s pravoslavnim svećenicima i u Baču i u Plavni. Naši su odnosi obostrano dobronamjerni, prijateljski i bratski. Posjećujemo se i surađujemo. S pravoslavnim vjernicima nikada nisam imao ni najmanjeg problema za ovih 6 godina boravka na ovim prostorima.

HR: Jednom ste doprinijeli da plavanjska ženska pjevačka skupina pjeva na hrvatskoj misi u Selenči, organizirali ste i odlazak naših malih pjevača na »Zlatnu harfu«, vodili ste i male ministrante na nekoliko susreta, surađujete na Radio Mariji i redoviti ste suradnik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunje-vaca i Šokaca. Kako sve to skupa uspijevate pokraj svih obveznih poslova, među kojima je i obavljanje nastave vjeronauka u školi u Plavni?

 Ima onih koji me ne poznaju dovoljno, pa misle kako sve volim uraditi sam. To, pak, nije tako. Rado bih volio imati suradnike na različitim područjima, ali na onim područjima gdje ih nemam, pokušavam učiniti što mogu. Ponešto i stignem. Ali, trebalo bi još poraditi i na kvaliteti i na kvantiteti.

 HR: Crkvu sv. Jakova u Plavni u cijelosti ste obnovili, ona je sada gotovo potpuno oslikana, pronađene su i restaurirane neke stare svetačke slike. Kažite nam nešto i o prethodnoj crkvi u ovom mjestu, te što je još potrebno s ovom današnjom, da bi bila spremna za svoju 200. godišnjicu? Kao što je poznato, ove ste godine na proštenju otvorili obilježavanje 200. obljetnice ove crkve. Što još kanite uraditi i organizirati do središnje proslave koja će biti održana 25. srpnja 2013.?

 Ni duhovna ni materijalna obnova valjda nemaju svoga kraja. Iako je u Plavni puno napravljeno, još je puno i ostalo: nanovo elektrificirati crkvena zvona, izraditi toranjske satove, obojiti krov… Stara je to građevina u kojoj uvijek nešto treba popravljati. U predstojećim mjesecima planiramo napraviti monografiju naše crkve prigodom 200. obljetnice njezine izgradnje. Središnja proslava ovoga jubileja bit će u srpnju iduće godine, kada ćemo organizirati i tribinu o povijesti našeg mjesta i crkve, kao i o svetom Jakovu, našem nebeskom zaštitniku. Dobro ste spomenuli prijašnju crkvu. Ona je također bila posvećena sv. Jakovu. Bila je oko kilometar udaljena od sadašnje crkve prema dijelu sela kojega nazivamo Veranak. Ta je crkva bila izgrađena od pletena pruća 1721. Bila je manjih dimenzija. Bila je u uporabi do 1813., kada je podignuta sadašnja crkva. Iz te prve crkve nam je sačuvana vrlo vrijedna slika sv. Jakova, koja je čak pod zaštitom države. A zapisano je da je u to staro vrijeme Plavna imala i svoje filijale: Vajsku i Bođane. Ali ni to nije početak. I u srednjem je vijeku  Plavna imala svoju župu, ali o tome nema puno pisanih tragova.

HR: Iznesite nam na koncu ovog razgovora i neke statističke podatke o župnoj zajednici te o broju župljana, angažiranim vjernicima, pjevanju u crkvi, a možda imate još nešto dodati o čemu nismo razgovarali, a što smatrate važnim.

Možda će zvučati čudno, ali broj vjernika mi je prilična nepoznanica. U svakom slučaju, u 5 sela nema nas niti 2.000. Ali to su vrlo optimistične brojke. Mnogi nemaju nikakvog kontakta s Crkvom. Župe su ovo u izumiranju i raseljavanju. Broj djece vrlo je mali. Treće dijete u obitelji prava je rijetkost. Puno je neoženjenih i neudanih. U svemu »iskaču« tek rijetki pojedinci koji djecu ne šalju u crkvu same, nego s djecom zajedno dolaze u crkvu. Ima tek još malobrojnih pojedinaca koji se uključuju u pjevanje, čitanje u crkvi ili pak u uređenje crkve. Ipak valja pohvaliti brojnost ministranata u Plavni, čitačice u Baču, pjevače u Baču, a pogotovo pjevače u Plavni koji su angažirani i u crkvi i u HKUPD »Matoš«. Oni ne samo da pjevaju, nego su uvijek pri ruci i kada nešto u crkvi treba pomoći. Ovim putem svima zahvaljujem, iako ih poimence nisam spomenuo.

Već desetu godinu zaredom izviđači iz Osijeka donose u naš dekanat Betlehemsko svjetlo, svake godine u drugu župu u kojoj se onda okupe vjernici cijelog dekanata. A sve je počelo u Plavni. Ondje ćemo i ove godine dočekati ovaj simbol Krista, Svjetla s visina, Svjetla istinitog. Sretan Božić!