Arhiv tekstova

Mnogi obiteljski fo-to-albumi i danas čuvaju pravo blago. Ovu fotografiju, staru sedamdesetak godina, na svjetlo dana iznjedrio je album sonćanske obitelji Šokac. Kako kaže kućedomaćin Josip, na ovoj fotografiji je njegov otac prigodom odlaska na leventu pred sam početak II. svjetskog rata. Paorskim kolima, u pratnji harmonikaša i nekoliko prijatelja, odvezao se na štaciju, a dalje je otputovao vlakom. Više pojedinosti nije mu poznato. Većini onih pred čijim očima bljesne trenutak prošlosti s ovoga prilično dobro očuvanoga trena povijesti, pogled plijene starinska drvena kola s upregnutim konjima. Sonćani su ova prometala zvali vatrena kola.

 

VATRENA KOLA

 

Izrađivali su ih kolari, a okivali kovači. U Sonti možete naći i danas jedinog živućeg kolara s majstorskom diplomom u Zapadnobačkom okrugu. Osamdesetdvogodišnji Ivan Mihaljev – Carić tjelesno nije najzdraviji, ali ga sjećanje jako dobro služi. »Drvo je izgubilo dušu koju je nekada imalo. I moj zanat, poput mnogih, pregazili su vrijeme i tehnologija. U zlatnim vremenima imali smo puno posla. Izrađivali smo i popravljali zaprežna kola, fijakere, čeze, poljodjelske alatke i pribor, te drvene dijelove alatki koje su se rabile u kućanstvima. U zanatstvu sam od davne 1944. godine. Stariji brat Antun imao je već razrađenu kolarsku radionu, pa sam po nekoj inerciji kod njega i izučio zanat«, prisjeća se početka šegrtovanja majstor Ivan. Iako je u Sonti polovicom XX. stoljeća bilo više kolarskih radnji, pravi majstor bi pri prvom pogledu na vatrena kola znao tko ih je izradio. 

 

ŠPEDITERI

 

»Svaka kola su imala neki osobni pečat, po kojem se poznavala ruka majstora. Pojava špeditera označila je početak kraja našega zanata. Špediteri su svi isti, svi su izašli ispod stroja. Nemaju šmek naše tradicije, nemaju toplinu, nemaju ni onu dušu koju bi majstor pri obradi udahnuo u svaki komad drveta«, sjetno priča majstor Ivan, zagledajući fotografiju koja je sada pred čitateljima. »Sa stopostotnom sigurnošću tvrdim da su ova kola izrađena u radioni mojega brata Antuna, već na prvi pogled prepoznajem njegov štih. Najveći izazov za nas bila je izrada novih kola. Kako smo sve drvene dijelove izrađivali ručno, uz pomoć najjednostavnijih pomagala i alata, svaka kola bila bi unikatna, svaka bi se radila sukladno platežnim mogućnostima i potrebama poručitelja. Ukoliko je poručitelj bio spreman platiti, cifralo se više, takva kola bi bila nadaleko poznata«, prisjeća se majstor Ivan. Iako se radilo od jutra do sutra, zaljubljenici u svoj posao nalazili bi vremena i za poneki hobi. »Brat Antun i ja voljeli smo drvo, voljeli smo svoj posao. Zarada nam nije bila prioritet, pa me i najljepše sjećanje veže za daleku 1948. godinu...«

 

JEDNOPREG ZA IZLOŽBU

 

»Onako, za svoju dušu, a i kako bi se ogledali s drugima, izradili smo jedna manja kola, jednopreg, za izložbu organiziranu 1948. godine u Beogradu. Na naše veliko iznenađenje, a svakako i ponos, od organizatora smo obaviješteni da smo osvojili prvo mjesto. Radost nam je bila još veća kad smo od tadašnje Šumske uprave dobili vrlo dobru ponudu za otkup nagrađenih kola«, prisjeća se velikog uspjeha Ivan Mihaljev. I poslije odlaska u mirovinu nastavio je druženje s drvetom. Kako kaže, i danas bi volio udahnuti dušu ponekom komadu.  »Sada nisam u stanju niti otići do radione, više ne slušaju ni noge, ni ruke, ni oči. Jedino žalim što u zanatu nemam nasljednika«, s tugom zaključuje razgovor majstor Ivan. Tako je jedna obična crno-bijela fotografija zatalasala emocije dvojice starih Šokaca, koji nisu znali da su njihove obitelji povezane jednim običnim, starinskim, za mnoge mističnim, a u dušama etno-nostalgičara i danas dragim vatrenim kolima.