Arhiv tekstova

Poput one da ništa nije toliko dobro da ne može biti bolje zaključen je šesti seminar predstavnika 12 savjetodavnih službi Vojvodine, koji je od 4. do 7. prosinca održan u Subotici. Ono što je dobro ponovili su već na početku seminara i direktor Poljoprivredne stanice u Novom Sadu Milenko Bojić i direktor Poljoprivredne stručne službe »Subotica« Damir Varga riječima kako je posljednjih godina, upravo zahvaljujući radu savjetodavnih službi, uočljiv i kvalitativan i kvantitativan napredak u poljoprivrednoj proizvodnji. Kako kažu, rezultati se – s izuzetkom ove, ekstremno loše, godine – ogledaju i u višim prosječnim prinosima, pa i u boljoj kvaliteti plodova do čega je došlo prije svega uvažavanjem preporuka struke u primjeni različitih agrotehničkih mjera, poput uporabe (vrste i količine) umjetnih gnojiva ili sjemenske robe i to nakon obavljenih analiza zemljišta.

Pomoćnik pokrajinskog tajnika za poljoprivredu Slobodan Teofanov kaže da poljoprivrednici sve više prepoznaju značaj savjetodavnih službi i stoga im se sve više i obraćaju za savjet ili za pomoć. U prilog toj tvrdnji on navodi činjenicu da su savjetodavne službe u Vojvodini tijekom ove godine imale suradnju s preko 13.500 poljoprivrednika, po različitim osnovima. Ta brojka zacijelo je veća ako se u obzir uzmu Vargine riječi da savjetodavne službe ne evidentiraju svaki kontakt s poljoprivrednicima. Kako kaže, savjetodavcima je mnogo važnije dati nekome dobar savjet i uputiti ga u proizvodnju nego li stalno pisati o tome s kim su i o čemu razgovarali. To se, međutim, ne kosi s riječima Teofanova kako je svima zajednički cilj da se iz godinu u godinu brojka poljoprivrednika koji koriste usluge savjetodavnih službi povećava. Na taj će se način, kaže, ostvariti i namjera da što veći broj stručnjaka bude u kontaktu sa što više neposrednih poljoprivrednih proizvođača.

Ono što su sudionici sebi zadali kao cilj ubuduće tiče se upravo toga. Teofanov tako ističe da je 90 uposlenih u 12 poljoprivrednih stručnih službi mala brojka da bi se pokrile stvarne potrebe na terenu. Stoga on kaže da se već od ovog mjeseca počelo s drugačijim sustavom posla savjetodavnih službi i to kroz organiziranje dežurstava po mjesnim zajednicama u prigradskim naseljima. On također navodi važnost edukacije poljoprivrednika i to u vidu predavanja, tribina, zimskih škola i slično, a zimsko vrijeme, kada nema toliko posla u polju, prava je prilika za to. Varga u ovaj dio priče dodaje i konstataciju da je najbolja potvrda teorije da se i sami savjetodavci iskušaju u praksi i to kao proizvođači na oglednim poljima. Osim što je, kaže, to prilika da se pod istim uvjetima oprobaju različite sorte ili hibridi sjemena, na taj se način, kroz već postojeće »dane polja«, s rezultatima upoznaju i poljoprivredni proizvođači koji i sami na svojim parcelama slično rade.

Novi vršitelj dužnosti direktora Instituta za ratarstvo i povrtlarstvo u Novom Sadu dr. Miroslav Malešević, obraćajući se prisutnima na seminaru, posebno je istaknuo »odvojenost znanosti od proizvodnje«, odnosno stručnjaka od poljoprivrednika. Ipak, njegova se kritika više odnosila na mnoštvo prostora u suradnji između fakulteta i instituta, s jedne, i poljoprivrednih stručnih službi, s druge strane. Precizirajući o čemu je riječ, Malešević je, s primjetnom dozom samokritike, istaknuo kako su se upravo fakulteti i institituti »zatvorili u laboratorije«, nerijetko zanemarujući potrebu suradnje sa svojim kolegama savjetodavcima. To u konačnici, kaže Malešević, ima za posljedicu činjenicu da su poljoprivrednici često prepušteni sami sebi u proizvodnji, odnosno da su im spomenuti »laboratoriji« i dalje nedostupni kao što su to desetljećima unazad i bili. Stoga i on, poput Teofanova ili Varge, kao jedini način da se ostvari zajednički cilj vidi što češće kontakte profesora, agronoma ili zaštitara s poljoprivrednicima. Kako kaže, bez obzira na sve informacije koje su poljoprivrednicima dostupne preko internetskih portala, neposredan kontakt i živi razgovor u kojemu bi dobili savjet iz prve ruke uvijek će donijeti bolje rezultate.

Bolji rezultati u ovom slučaju, po tvrdnji sve trojice sugovornika, bit će samo onda ukoliko kvalitetom i kvantitetom svojih proizvoda naši poljoprivrednici budu konkurentni onima iz okruženja ili, naravno, Europske unije. Znanje je, kaže Malešević, prvi korak na tom putu. Drugi je, nije teško pogoditi, u rukama države koja bi poljoprivrednicima trebala stvoriti uvjete da svoju proizvodnju podignu na višu razinu. Sudeći po dosadašnjim iskustvima, to će, ipak, malo teže ići.