Arhiv tekstova

Na međunarodnom stručnom skupu predškolskih djelatnika, u organizaciji PU »Naša radost« iz Subotice, posljednjih dana studenoga, sudjelovala je i Vesna Rusijan-Ljuština, psihologinja, vanjska suradnica pulskog sveučilišta i ravnateljica Dječjeg vrtića »Olga Ban« iz Pazina, iznoseći istarska iskustva u radu s djecom od malena do polaska u školu. Suradnja između subotičke PU »Naša radost« i pazinskog Dječjeg vrtića »Olga Ban« odvija se već duže vrijeme, međusobnim posjetima i razmjenom iskustava, kao i sudjelovanjem u »Krugovima prijateljstva«, svojevrsnim međunarodnim stručnim skupovima odgojitelja, stručnih suradnika i ravnatelja predškolskih ustanova iz više zemalja.

U razgovoru za »Hrvatsku riječ« Vesna Rusijan-Ljuština iznijela je nekoliko zanimljivih iskustava za koje kao psihologinja i stručnjakinja u području predškolstva smatra da su od velikog poticaja za razvoj potencijala u djece.

   

Predrasude o mo-gućnostima djece

     

»U predškolskim ustanovama imamo sada djecu koja imaju potrebu za vrhun-skim stručnjacima u nekom području, jer su njihovi interesi toliko duboki da čovjek ne bi vjerovao! Prije 20 godina nismo vjerovali da dijete može do te mjere ući u neku temu i zainteresirati se za neki problem i imati tako fantastične mogućnosti zaključivanja i rješavanja nekih problema. Mi smo imali predrasude o tome tko je dijete. Pozivamo stručnjake ovisno o tome što je u fokusu interesa djece. Recimo, zadnje što mogu istaknuti je interes za dinosaure. Djeca nisu bila zadovoljna odgovorima koja su dobivali od naših odgojitelja, roditelja, ili pak iz enciklopedija koje smo konzultirali. Ne, nisu bila zadovoljna razinom odgovora koju smo mi njima dali. Nismo stručnjaci u tom području. Čujemo kako djeca kažu ‘ali to ne može biti tako’, ‘nisi mi rekla istinu’, ‘to nije sve’ ... Da, mi o tome više ne znamo. Onda smo s djecom razgovarali: a tko bi mogao znati odgovore na pitanja, hajmo tragati za njima. Znanstvenik, arheolog – dinosaurolog je došao u vrtić i tek tada su djeca bila zadovoljna odgovorima koje su dobila. Izvanredno je gledati kako znanstvenici jako lako uspostave jezik komunikacije s djecom. Kao da su ponekad uspješniji od nas u tome«, iznijela je Vesna Rusijan-Ljuština. 

Nova odgojna paradigma

 

No, ovo je tek detalj odgojiteljske prakse koja se, kaže sugovornica, mijenjala tijekom protekla dva desetljeća, uključujući promjene u pristupu ličnosti djeteta, pa i organiziranju ne samo rada već i prostora vrtića.

»Čak i unutar jedne ustanove ovisno o tome kakvu odgojnu paradigmu ima svaki odgojitelj u svojoj koncepciji života, imamo značajne razlike u pristupu djeci. Tako da ne mogu reći kako je ovo priča cijele Istre, to je priča vrtića iz kojeg ja dolazim. A ona se dogodila iz ukupne društvene promjene u pogledu na čovjeka. Čovjek je postao individua, osoba je postala centar našeg interesa, a ne kolektiv kao zajednica prema kojem smo onda gradili sustave. Dijete kao pojedinac je u centru i njegova komunikacija s drugom djecom, i tada se mnoge sustavne stvari mijenjaju. Na primjer, kod nas je apsolutno napuštena ideja da u jasličkoj skupini, dakle u drugoj godini života, djeca spavaju u željeznim krevetićima. Mi smatramo da u tom periodu života djeteta, čovjeka, čovjek ima daleko veće kompetencije nego što smo ranije mislili. Polazimo s koncepcije što sve dijete može, a ne što sve dijete ne može. To je temeljna razlika u tom pogledu na dijete. Dokazana činjenica je da se u drugoj godini života ljudski mozak, odnosno čitav živčani sustav, razvija takvom brzinom da ga svako sputavanje, slikovito rečeno željeznim krevetićima, trajno ograničava u nekim njegovim kapacitetima. Naši su krevetići nešto povišeniji od zemlje, madraci na podestima, oni se tu penju, istražuju, ne padaju, ne ozljeđuju se, neki još nisu ni prohodali, ali bivaju izazvani da prohodaju ... Nije odrasli taj koji određuje kojim će se tempom dijete razvijati, već se dopušta da ono ima svoj tempo, a mi smo ovdje kao netko tko je neka vrsta skretničara, promatramo što se zbiva i pomažemo ako nešto treba. I imamo u sebi taj mir koji ide iz rečenice ‘dijete može’, a ne iz rečenice ‘dijete ne može’. Znači, ide se iz pozicije povjerenja, a ne iz pozicije straha za dijete«, iznosi Rusijan-Ljuština.