Arhiv tekstova

Gospodarsku krizu Srbije mnogi opisuju kao manjak pro-izvodnje i deficit koji to izaziva. Za slabu proizvodnju se u prvom redu krivnja baca na uništenje gospodarskih kapaciteta u devedesetim godinama, no niti tranzicija nije donijela poboljšanja. 

Nakon demokratskih promjena došlo je novo doba. Premijer Zoran Đinđić imao je malo neugodan sastanak s prodavcima subotičkog buvljaka tijekom svog posjeta Subotici 2001. godine. Rekao je prodavcima upravo ono čega su se najviše plašili, a to je da će se zakoni morati provoditi ne samo u buticima već i na buvljacima. Dodao je kako se punjenje proračuna očekuje i s tržnica, a vidjelo se kako krivotvorena roba nema perspektivu. Doista, sljedećih godina učestale su kontrole, asistirala je policija pa čak i žandarmerija, i na tim razvalinama počela je tranzicija.

 

Novi početak

 

Pojedinci su uvidjeli kako opiranje nema smisla, već da situaciju treba prihvatiti i pokušati izvući maksimum. Među njima je bio i Milan Knežević, vlasnik kompanije »Modus«, koji upošljava stotinjak tekstilnih radnika u srcu buvljeg carstva – Pančeva. Tvrtka koju je on utemeljio još 1992. godine sa suprugom Slavicom posluje pod motom da ne hrle preko zadovoljenja svojih egzistencijalnih potreba.

»Radim svojim kapitalom i nikada nisam uzeo niti dinar kredita, jer zaduživati se u uvjetima kada pada potražnja i kupovna moć građana, najkraći je put u poslovni kolaps. Nisam 2008. godine širio tvrtku, mada je postojao ekonomski izazov da je širim, nego sam je držao u nekim okvirima, znajući kako ogroman priljev koji smo imali 2008. godine od privatizacija i inozemnih investicija, neće potrajati. Presudno za održivost posla je dugoročnost, stabilnost i pozitivan trend na tržištu«, prenijeli su mediji  Kneževićeve riječi.

U Modusu tvrde kako neprestalno rade usprkos smanjenju kupovne moći. No, ove je godine Knežević imao i druge izjave, u skladu s izbornom retorikom, jer je simpatizer Srpske napredne stranke. Za novine Alo je, kao predsjednik Asocijacije malih i srednjih poduzeća i poduzetnika, izjavio kako su »uvjeti poslovanja u Srbiji toliko loši da čovjek treba biti mazohist kako bi ovdje poslovao«.

Knežević je rekao kako se nad tekstilnom industrijom provodi »ekonomski genocid«: 

»Armija od 200.000 radnika radi ‘na crno’, a samo u Pančevu ilegalno posluje 80 radionica koje svoje proizvode plasiraju na – buvljaku«, izjavio je ogorčeno. Nije, međutim, malodušan. U svoje uspjehe navodi ukidanje kataloške prodaje Neckermanna, uštedjevši tako državi 100 milijuna eura po osnovi neplaćenih carina i poreza. 

 

Lokalne snage

 

Što se Subotice tiče, paralelu s uspjehom pančevačkog tekstilca možemo tražiti u poduzećima Matex i Eminent. Matex plasira robu na zapadnoeuropsko tržište. Na 200 strojeva za pletenje, 60 za šivenje i 15 za bojenje mjesečno proizvede oko 2,5 milijuna pari čarapa u četiri boje. Od osnutka 1995. godine tvrtka je izrasla u respektabilnog proizvođača koji upošljava oko 330 radnika. Većina čarapa se ne prodaje pod vlastitim brandom, ali oko 5 posto prodaje otpada na domaće tržište i vlastite robne marke kojima opskrbljuje trgovačke lance Metro, Idea, Mercator, KTC...

Drugim putem je krenula tvrtka »Eminent« iz Subotice, poznata po brandu Legend. Bogata paleta kvalitetnih odjevnih proizvoda suvremenog dizajna prodaje se u Legendovim maloprodajama od Subotice do Niša u desetak gradova, uključujući i outlet centar u Novom Beogradu te webshop.

Ukoliko nasuprot tvorničkim linijama pogledamo modne kreatore od kojih se najviše izdvaja svjetski poznata Marija Šabić, vidimo kako se uz mnogo napora, promišljenosti i kreativnosti još uvijek može sačuvati egzistencija, čak i u industriji koja je pod najjačim napadom jeftinih materijala i radne snage iz cijelog svijeta.