Arhiv tekstova

Primanje Kumana u Ugarsku Kraljevinu razljutilo je Batu khana, zapovjednika zapadne armije tatarske vojske, i preko jednog dominikanskog fratra Juliannusa, koji je bio u izaslanstvu, poslao je 1237. godine prijeteće pismo Beli IV. u kojem je napisao: »Saznao sam da moje kumanske sluge držiš pod svojom zaštitom. Zato ti preporučujem da ih ubuduće ne držiš kod sebe, kako ne bi došao u sukob sa mnom«. Fratar Juliannus je obavijestio kralja i o tome, a u razgovoru s jednim tatarskim izaslanikom je saznao da Tatari planiraju napad na Njemačku. 

Hrvatsko-ugarskom kralju Beli IV. Batu khan je i ranije slao pisma, emisare, čas prijeteći, čas nudeći savez, s ciljem da zajedno napadnu zapadnu Europu (Njemačko Carstvo), ili da uz nadoknadu propusti tatarske trupe preko Ugarske Kraljevine. Kralj Bela IV. je bio pobožan katolik, na pamet mu nije palo uortačiti se s poganima, računajući na pomoć Pape i ostalih europskih kraljevstava. Oni su pak smatrali da je Hrvatsko-Ugarska Kraljevina dovoljno snažna, da se može oduprijeti tatarskom napadu, pa nisu slali nikakvu pomoć. 

 

Srijem ponovno u plamenu

 

Sama ugarska elita imala je saznanja o moći tatarskih armija, prije svega od izbjeglih ruskih i kumanskih »plemića«, ali tatarske prijetnje nije uzimala za ozbiljno, jer 200 godina nitko nije napao Ugarsku. Naprotiv, ona je agresivno nastupala prema susjedima, kao što smo to već ranije rekli. Početkom 1241. godine Batu khan ponovno šalje izaslanike kralju Beli IV. koji od njega traže da se dobrovoljno pokori Batu khanu i otpusti Kumane. Dio velikodostojnika iz kraljeve pratnje masakrirao je najnovije izaslanike Batu khana. Oligarsi, koji su se protivili naseljavanju »formalno pokrštenih pogana« Kumana, natjerali su kralja da kumanskog vođu rexa (kralja) Kötönya s cijelom obitelji radi sigurnosti stavi »u kućni pritvor« u Budimu kao svojevrsne taoce. Batu khan, saznavši da su mu izaslanike masakrirali, odmah je pokrenuo napad na Ugarsku i Poljsku. Tatarska armija bila je podijeljena u tri vojne grupe. Dvije su napale središnji i južni dio Ugarske, a treća sjevernu Poljsku (Krakow). 

Hrvatsko-ugarski kralj je isto pokrenuo vojsku za obranu. Nadora (»predsjednika vlade«) Dénesa je s manjom vojskom poslao u obranu tzv. Ruske kapije, prijevoja i prijelaza u Karpatima. Sam nador je donio vijest da su se Tatari probili kroz obranu, branitelje su pobili i krenuli su u unutrašnjost zemlje. Na ovu vijest dio oligarha je optužio Kumane za izdaju i iz »osvete« su u Budimu ubili kumanskog kralja Kötönya s cijelom obitelji. Kumani su se, na vijest o ubojstvu njihova »kralja« i ratujući sa seljacima koji su ih diljem zemlje napadali, povlačili duž lijeve i desne obale Tise bježeći iz kraljevstva. Uništili su samostan Oroszlanos (Majdan-Rabe), napali su i samostan Hajszentlörinc pokraj Dunava, dok su branitelji samostanske crkve bili uspješni, ali su međuriječje Dunava i Tise »svojski« opustošili. Sukobili su se i s armijom čanadskog biskupa Bulcsua, koji se kretao prema sjeveru (prema zbornom mjestu ugarske armije op. aut.)....

Kumani su, stigavši u južne krajeve u Srijem, spalili biskupiju Banoštor i grad Franca Villu i s velikim plijenom, koji su usput »nabavili«, sklonili se u bugarske zemlje. Ovo je bio jedan od razloga što je sjedište Srijemske biskupije premješteno u Srijemsku Mitrovicu (Szavaszentdemeter). Tako je drugim nepromišljenim potezom oligarha Bela IV. izgubio kumansku vojsku na koju je računao. 

 

Tatarska najezda i njene posljedice

 

Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. je s vojskom sačekao Tatare kod mjesta Mohi, pokraj rijeke Šajo u gornjoj Ugarskoj, i doživio katastrofalni poraz. Sam se jedva spasio, kao i njegov brat hrvatski herceg Kalman. Na Dunavu je uspješno organizirana obrana riječnih prijelaza, tako da su Tatari ostali u istočnoj Ugarskoj i Erdelju, gdje su pljačkali, palili, ubijali stanovništvo koje je bježalo u brojne močvare. Tatarska najezda, tvrdi se, opustošila je zemlju, naročito njene južne dijelove. Stradanje u međuriječju Dunava i Tise je bilo najveće, stradalo je 75 posto stanovništva Čongradske županije, 40-65 posto Bačke i 50 posto Bodroške županije. Ovom mišljenju je sklon i György Györffy koji je, analizirajući nazive naselja u Bačkoj županiji prije najezde, utvrdio kako se od 44 spomenuta poznata naselja, poslije 1241. godine spominje samo 24 kao sela, uglavnom u predjelu između Dunava i Mostonge (tu su bili ribnjaci i močvare). Sljedeće godine u zimu Dunav se zaledio i Tatari su krenuli preko leda, dalje u zapadnu Ugarsku i Slavoniju u potjeru za kraljem.