Arhiv tekstova

Zimska avantura koju zasigurno neću nikada moći zaboraviti započela je u 13 sati u subotu, 8. prosinca, kada sam se po već solidnoj snježnoj vijavici zaputio prema Osijeku. Naravno, odmah biste se mogli zapitati zašto sam se po takvom kijametu uputio na ovaj put, što me je, uzgred, začuđeno zapitala i hrvatska carinica, kada sam nakon tri sata vožnje stigao do graničnog prijelaza Bogojevo – Erdut. Odgovor je isti: Išao sam po svoju suprugu Aleksandru, koja je jedinim vlakom iz Zagreba (niti jedan drugi vlak nije prometovao), nakon šest sati kašnjenja, konačno nekako stigla do Osijeka. Ovaj dio puta do Osijeka je nekako prošao, uz jednu asistenciju guranja zaglavljenog vozila par kilometara izvan Sombora prema Staparu, zbog kojega sam i sam potom sletio s ceste, pa su i mene morali vaditi iz snijega koji je već, na pojedinim mjestima uz put, dosezao i do pola metra, zbog olujnih nanosa koji su postajali sve jači kako se spuštala noć. Ali to je bio samo mali uvod u avanturu koja je uslijedila, na našem putu od Osijeka do Subotice.

21,30

 

Najveći slavonski grad, već dobro zavijan prvim ovogodišnjim ozbiljnijim snijegom napustili smo u 21 sat i 30 minuta i krenuli prema Erdutu. Cesta je bila već prekrivena snijegom, ali se opreznom vožnjom (40-50 km/h) bez kočenja (samo motorom) moglo sigurno voziti. No, to je bilo kroz naseljene dijelove puta (Sarvaš, Bijelo Brdo), sve do jednog mjesta na čistini između Dalja i Erduta, gdje nam je cestu prepriječio zaglavljeni mercedes koji se bespomoćno pokušavao izbaviti iz golemog nanosa snijega. Ništa, kapa na glavu i jakna na sebe, i  guranje, uz pomoć još par vozača iza mene i njega, uz olujni vjetar i hladnoću koja je već davno premašila deseti stupanj minusa. Nema veze, samo da pomognemo čovjeku u nevolji, čije je dijete na stražnjem sjedalu sve vrijeme vrištalo od straha. Trebalo nam je dobrih dvadeset minuta akcije i na jedvite jade smo uspjeli nekako pomaknuti auto koji zbog svoje zadnje vuče i nije baš primjeren za »egzibicije« po snježnom terenu. Oslobodili smo cestu i nastavili prema graničnom prijelazu.

23,30 

 

Ljubazna policajka na granici u Bogojevu nam je, vraćajući putovnice, spomenula kako je ralica nedavno prošla iz smjera Sonte, pa smo odlučili ići na sigurniju soluciju smjera prema Somboru preko Apatina, s obzirom kako je snijeg ponovno postajao sve gušći, a naleti bočnog sjevernog vjetra sve jači. I stvarno, put je bio ugodno pročišćen, auto zagrijan i mislili smo kako unatoč zastrašujućem vremenu neće biti nekih većih problema na putu. Avaj, pred Sontom cestu nam je prepriječio autobus koji je sletio, pa je uslijedio četrdesetominutni intermezzo tijekom kojeg smo gledali predstavu njegovog izvlačenja uz pomoć dežurne ralice. Dobro, to je sastavni dio snježnog putovanja, pa smo nakon neplaniranog odmora nastavili vožnju do Sonte, gdje je baš na semaforu ispred doma Šokadije uslijedio novi prinudni odmor i čekanje ralice, koja je tek trebala pročistiti cestu prema Apatinu. Nema veze, jer smo tijekom novih pola sata prinudnog zadržavanja pokušali staviti nove lance (kupljene te subote, koji, pogađate, nisu odgovarali mjeri iako na kutiji tako stoji) te vadili jednog »majstora« koji se u pokušaju pretjecanja kolone velikom brzinom zabio u duboki snijeg pokraj nas. Naišla je očekivana ralica (grtalica, kako je u tim krajevima još zovu) i zaputili smo se put Apatina.

 

01,00 

 

Veliki kamion je razgurao napadali snijeg i oslobodio cestu pa smo se po jakom ledenom vjetru, koji je ledio vjetrobransko staklo i brisače, vozeći minimalnom brzinom vozili prema Apatinu, usput svjedočeći brojnim sletjelim automobilima, koje je u povratku trebala  izvlačiti spasonosna ralica. Ponovno smo se poradovali kako je sada sve konačno u redu i neće biti problema, no radost je trajala samo do izlaska iz Apatina i nove snježne barijere koja je zapriječila daljnji put. Bili smo prisiljeni ponovno pauzirati, sve dok se iz tame nije pojavilo najomiljenije vozilo te sniježne subotnje večeri. Njeno veličanstvo ralica.

 

01,45

 

Kod skretanja za Kupusinu uslijedio je još jedan zastoj od nekih pola sata, ali već utrenirani na ovakve stvari i ohrabreni činjenicom kako je ralica ispred nas, nismo imali nikave bojazni oko nastavka puta za Sombor, u kojem smo odlučili prespavati i na siguran način okončati ovu opasnu noćnu avanturu.

 

02,30

 

Ulazeći u Sombor osjetili smo veliki val olakšanja, koji nažalost nisu mogli osjetiti brojni zavijani vozači čiji su automobili bili parkirani uz cestu, pa ih je ralica svojim prolaskom dodatno zatrpala velikim nanosima snijega. Umor je uzimao danak i odlučili smo pronaći neko toplo prenoćište, što nam je djelomice uspjelo. Jer je soba koju smo dobili bila bez grijanja, no zahvaljujući ljubaznosti noćnog osoblja dobili smo radijator na struju, pa smo se nekako uspjeli zgrijati do jutra. Nakon svega što smo prošli, ovo je bila najmanja neugodnost te nezaboravne subotnje večeri.

 

08,30

 

Prespavani dio noći u udobnom krevetu i sobi koja se do jutra pristojno »smlačila« dao nam je dovoljno enegije za nastavak puta do Subotice, tijekom kojeg smo za pet sati prevalili pristojnih 75 km. Prekrasno sunčano jutro, odlično pročićena cesta pratila nas je sve do Alekse Šantića i već smo u mislima bili doma. Ali...

10,00 -13,00

 

Vrhnje je stiglo na koncu ovog nezaboravnog putovanja, koje u normalnim okolnostima traje malo jačih četiri sata tamo i natrag. Cesta od Alekse Šantića do ulaska u Bajmok je bila zatrpana nanosima snijega koji su na pojedinim mjestima, kako smo poslije saznali, dosezali i do nekoliko metara visine. Dobro je bilo što smo supruga Aleksandra i ja to na vrijeme pretpostavili, znajući već dobro ovu kritičnu rutu između navednih bačkih naselja, i odlučili prenoćiti na sigurnom. Nažalost, nekoliko naših poznanika, s kojima smo dijelili neke od navedenih dionica puta za Suboticu, nije bilo upoznato s tom činjenicom, pa je proteklu noć provelo zatrpano u svojim automobilima. U međuvremenu su ih ralice izvukle pa su sada skupa s nama čekali u koloni na izlasku iz Šantića. No, ovo čekanje je bilo pravi komfor, jer su u blizini bile dvije kavane i pekarnica, pa je svatko već po svom nahođenju mogao izabrati svoj način čekanja, a sunce je razblažilo vanjsku tepemperaturu blagog minusa.

Par minuta poslije 13 sati iz smjera Bajmoka počele su stizati ralice subotičkog komunalnog poduzeća Vojput i radost je zavladala cijelim Aleksom Šantićem, preciznije, među nama u trosatnoj koloni vozila. 

Put je konačno bio probijen i za četrdesetak minuta smo, vozeći u koloni stigli do naše Subotice. Grada koji se prije 14 sati činio tako daleko, iako je od Osijeka udaljen svega 135 kilometara. Zahvaljujući dragom Bogu, stigli smo živi i zdravi, a ovaj tekst je mali spomen na sve koji su skupa s nama proživjeli ovu nezaboravnu snježnu noć subote na nedelju 9. prosinca.