Arhiv tekstova

Predstava »Unterstadt« Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka, nastala prema romanu osječke književnice Ivane Šojat-Kuči, proglašena je najboljom u 2012. godini. Njena izvorna autorica već je godinama svojim djelima u vrhu suvremene hrvatske književnosti, osvajajući najviše državne nagrade za svoj stvaralački opus.

HR: Poznato je kako ste se pisanjem počeli baviti vrlo rano, još za vrijeme osnovno-srednjoškolskih dana kada ste pisali za učeničke časopise, no, kada započinje ozbiljnije bavljenje književnošću koje je rezultiralo objavom vašeg stvaralačkog opusa?

Objavom moje prve zbirke poezije pod nazivom »Hiperbola« 1999. godine, s kojom sam osvojila prvu nagradu na pjesničkom natjecanju u Drenovcima, započinje moj tzv. ozbiljni književni opus. Iza toga slijedi moj prvi roman »Šamšiel« (2001.) za koji sam u Vinkovcima dobila nagradu na Danima Josipa Ivana Kozarca za uspješnicu godine. Potom slijedi jedna, kako to volim kazati, literarna mješavina u kojoj ima malo proze, malo poezije, rezultirana objavama trima zbirkama novela i poezije, zbirkom eseja...

HR: Rođena ste Osječanka i danas ponovno živite u rodnom gradu koji je posljednja dva decenija hrvatskoj književnosti podario nekoliko vrsnih ženskih književnica. Što je to literarno magično u srcu slavonske ravnice?

Često kroz šalu znam kazati kako ljudi u planinama polude, primjerice glasoviti Nitsche je poludio i stvorio svoju nadnaravnu teoriju o natčovjeku. Mene ravnica umiruje, davajući neograničenost prostora, iako često zna biti izuzetno depresivna i pogubna za mentalno zdravlje. Osobno meni takav usporeni ugođaj izuzetno odgovara, rijeke su nekako lijene, polako teku i sve teče polako, smireno u gomili ravničarskih mirisa. Ovdje se proljeće stvarno osjeća i sve to skupa vjerojatno utječe na mene i moje književno stvaralaštvo.

HR: Ideju vaše literarne kreacije publika je odmah prepoznala, a kritika vrednovala najvišim književnim nagradama, no možete li nam otkriti što je bio osnovni začetak ideja koje ste pretočili u književna djela?

Volim strašno pisati o stvarima o kojima se ljudi ne usuđuju pisati, jer ljudi vole, općenito, biti u miru sa svima i ništa »ne čačkati što se kaže mečku«, ali ja uvijek jednostavno pronađem neku istinu za koju mislim da bi je ljudi trebali čuti, jer se o njoj nimalo ili uopće ne govori. I onda krenem o njoj pisati, kao u »Unterstadtu« . Međutim sama ideja i ta istina nisu dovoljni, nije dovoljno samo iznijeti faktografske činjenice. Strahovito važne su emocije, a bez emocija ne možeš doprijeti od čitatelja.

HR: Roman i kazališna predstava rađena prema književnom predlošku očito su uspjeli doprijeti do čitalaštva i gledalaštva, s obzirom na to kako je za Unterstadt gotovo nemoguće dobiti kartu, a sva izvođenja u osječkom HNK-u rasprodana unaprijed.

Tematika »Unterstadta« je već prije obrađivana na drukčije načine, međutim nije doprla do publike, jer to su bili samo podaci. Primjerice, pokažu vam jedan kolektivni prizor u ratu gdje u jednoj minuti pogine pet tisuća ljudi, ljude to neće ganuti jer neće znati osobnu priču svakog tog čovjeka kojega su pogodili u glavu, otkinuli mu ruku, nogu ili ga čitavoga raznijeli. Ali kada doznate istinu tko je ostao iza toga čovjeka, tko za njim plače, njegovu životnu priču, o njegovim ljubavima, trudu, talentima, e tu se već stvar mijenja i čitava svijest u čovjeku. To sam htjela napraviti u »Unterstadtu«, jednu ozbiljnu povijest predočiti na emotivan način.

HR: Likovi koje kreirate u vašim djelima proživljavaju razne traume prouzrokovane ratom. Je li rat koji ste proživjeli u svom rodnom Osijeku ostavio traumu i na vas?

Cijeli rat sam provela u Osijeku i nikada neću moći zaboraviti situaciju kada sam jednom tijekom bombardiranja istrčala van iz skloništa i prkosno stajala ispred zgrade u kojoj smo stanovali, i unatoč materinim pozivima da se vratim dolje, ostala i zagledala se u nebo dok su granate padale na sve strane, a cijeli grad tutnjao od detonacija. Tada sam pomislila koliko smo zbilja mali i nismo kadri ništa zaustaviti, te bila savršeno svjesna činjenice kako na obje strane postoje ljudi koji ne žele sve to što se događa, koji mrze rat i apsolutno bi bili spremni pronaći bilo kakvo miroljubivo rješenje, ali su ih oni jači, grlati ušutkali. Rat mi je ostavio mnoštvo trauma s kojima se još uvijek borim, a literarno gledano mislim kako sam kroz to iskustvo počela mnogo više cijeniti ljudski život, svaku osobu i ljudsku priču, i relativizirati prolaznost stvari zbog kojih se svakodnevno nerviramo. Zapravo je život puno više od stjecanja imetka, slave, probitka, borbe za bilo kakvu karijeru. Život jednostavno trebamo proživjeti s ljudima koje volimo, koji nas vole, koji nas okružuju i ma koliko to zvučalo patetično, to je zbilja tako.

Jer upravo nas je rat uvjerio kako vam kuću može razoriti granata, novac vam mogu opljačkati, ali ono što imate u svojoj duši to vam nitko ne može oduzeti.

HR: Pisci se općenito vode kao osvjedočeni »kradljivci« tuđih životnih priča, pletući oko njih mrežu vlastite fikcije. Na koji način kroz vaše pisanje lavirate između istine i fantazije?

Bliža sam realnosti i volim reći kako putem svojeg pisanja dajem priliku onima koji nikada ne bi pisali, nikada ne bi govorili o sebi javno, da na taj način podjele s drugima svoju sreću, čemer, svoje uspomene i primijetila sam kako su ljudi sretni što mi mogu svjedočiti o svojim životnim pričama. Sve ih je više i više koji mi iznose svoje živote, istina, najčešće potajno moleći me da im ne spominjem imena, no meni je interesantna svaka činjenica i detalj koji doznam, i zbilja je nevjerojatno što sve čovjek može doživjeti i proživjeti u svom životu. Sve to mi daje mnogo izvrsnog materijala za pisanje.

HR: Je li apsorbiranje tih silnih životnih drama, prolazeći kroz vas, ostavilo traga i na vašem biću, točnije, izbacite li sve to van na papir ili dio ostane dulje u vama?

Ima priča koje me duboko potresu. Takva je bila situacija s nekim novelama, koje su me znale duboko potresti i uznemiriti, a pisala sam ih prema pričama koje sam pročitala u crnoj kronici. Upravo je »Unterstadt« bio takav i godinu i pol dana nakon što sam ga dovršila nisam ga se, jednostavno, mogla osloboditi. Potpuno me zaokupio, tematski, i nikako ga se nisam mogla riješiti, što je uvjetovalo dulju stanku do pisanja novoga romana.

HR: U tom kontekstu izravnog utjecaja sredine u kojoj se živi, ne čini Vam se da je nekako teže pisati o svom gradu i njegovim ljudima, nego kada se zapisuju životne storije nekih nepoznatih ljudi iz drugih sredina?

Zapravo, to je mač s dvostrukom oštricom, jer ima ljudi kojima je silno drago što pišete o njima, opet ima onih drugih koji ti zamjeraju što si sad spomenuo baš taj kvart, zaboravio na ono ili ovo što se događalo u razdoblju koje je opisano u knjizi. Jednostavno, potrebno je u pisanju naći pravu mjeru između subjektivnosti i objektivnosti. Osobno sam se trudila biti objektivna, ali to je opet nemoguće.

HR: S druge strane, jedna slavodobitnička kontra je okolnost kako je predstava »Unterstadt« konstantno rasprodana i već duže vrijeme je praktično nemoguće dobiti kartu za nju.

Moram istaknuti da kada je predstava u pitanju nju krasi jedna izuzetna sinergija koja se dogodila prilikom njenog stvaranja, jer su svi njeni kreatori, tri dramaturga i redatelj, na mom literarnom predlošku utkali svoj osobni štih, pa na određeni objektivni način ona više nije samo moja. Silno sam zadovoljna što su u cijelom tom projektu sudjelovali ljudi koji su se potpuno »zaljubili« u tu predstavu, i koji su svim srcem radili na njoj, što se u konačnici jasno vidi i zbog toga publika dolazi u tolikom broju. 

HR: Hoće li netko od vaše troje djece krenuti materinim literarnim stopama?

Znam kako moja kćer piše, pokazala mi je jedan dio svojih uradaka, i mislim da je na dobrom putu, samo joj je potrebno iskustvo, jer dobar pisac mora imati iskustvo. Moj najmlađi sin također pokazuje znake nadarenosti, samo još nisam sigurna hoće li se on iskazati kroz pisanje ili glumu. Kćer bi mogla definitivno krenuti mojim stopama.