Arhiv tekstova

Pečenje rakije u Plavni i okolnim mjestima ostat će u sjećanju kao živopisni događaj, tijekom kojeg se rad prepleće s druženjem i uživanjem u degustiranju pića, te šaljivim zgodama i pričama. U ovom se kraju desetljećima, a možda i stoljećima pripremala dobra rakija po starim, često nepisanim pravilima i s koljena na koljeno prenošenim receptima.

Pečenje rakije je vještina koju nije imao baš svaki seljanin, iako je posjedovao imanje, voćnjak ili vinograd. Nekada je malo tko imao vlastiti kotao, većina ih nije niti htjela u svojoj kući, više su se voljeli družiti u nekoj od seoskih pecara, koje su postojale u Plavni.

 

WENZLEROVA PECARA

 

Fotografija pred nama nastala je 1942. godine i na njoj se vidi pečenje rakije u nekadašnjoj čuvenoj pecari Antuna Petrovića. U njegovu pecaru, koju je osnovao još prije Drugog svjetskog rata njegov starac (ženin otac) Jochan Wenzler, dolazili su sa svojim komom ne samo mještani, nego i ljudi iz susjednog Bačkog Novog Sela i Bođana. Na fotografiji su Antunov sin Ivan, njegov starac Jochan sa svojim rođakom, te jedan financ. Prije i za vrijeme rata, pa i kasnije, pecare su morale biti registrirane, dobro opremljene i suvremene sukladno propisima. One su, za vrijeme Mađara u ovome kraju, morale na luli, gdje istječe rakija, imati ugrađen rakijometar, koji je registrirao gotovo svaku kap rakije koja iscuri. Na osnovi toga bili su oporezovani, a financ je jedanput tjedno kontrolirao funkcioniranje rakijometra. Zanimljivo je kako je uvijek dolazio drugi financ, da ga vlasnik pecare ne bi podmitio.

 

TRADICIJA PEČENJA 

RAKIJE

 

Prema našem saznanju, u Plavni je postojala pecara koju je još prije rata držao Nijemac Rotschild, a u sjećanju mještana ostala je pecara u Ulici Moše Pijade koja je bila u vlasništvu Martina i Anice Andrić (Bukinčevi), pecara koju je osnovao Joza Bartulov Abrin, a nešto kasnije pecaru je otvorio i Mijo Gajić, koja je bila u njegovoj kući na  Veranjku. Jedno je vrijeme bila registrirana još jedna pecara, u vlasništvu Anice Klinovski. Svi ovi vlasnici imali su kotlove ugrađene u ozidanoj, oličenoj i pokrivenoj prostoriji. U jednoj se prostoriji ložila vatra, u drugoj su bili kotlovi, a tabarke (kade) za hlađenje su bile vani na jednom postolju. Pekle su se obične, meke rakije, ali i prepečenice od 20 pa i više gradi (oko 50 stupnjeva). Neke su pecare sličile pravoj maloj tvornici za destilaciju rakije, upravo kakva je bila i ova na fotografiji.

U Plavni se najčešće pekla rakija od koma vinove loze, odnosno grožđa, ali mnogi su pekli rakiju i od ringlova, šljiva, te raznovrsnog voća: marelica, bresaka, krušaka, dunja, višanja, apte, a najviše se spravljala od dudova, kojih je nekada bilo u izobilju. Svatko bi pripremio i svoj ogrjev od kočanja, grana, grančica, panjeva i cjepanica. Pečenje rakije zahtijeva mnogo iskustva, strpljenja i pridržavanja uputa boljih poznavatelja ovoga posla. O mnogim detaljima ovisi kakav će biti finalni produkt i dok prvijenac ne bude izmjeren u onoj dugačkoj »dunstflaši«, a grad (mjerač) ne pokaže koliko ima stupnjeva, odnosno gradi. Poslije treba znati kada je potekla patoka, pa nju potom prepeći.

 

KOM

 

Rakija je u Plavni curila od pamtivijeka, a kom je pravljen čak i od kukuruza i sirka medenjaka, a najčešće od duda. Vlasnici su za pečenje rakije brali zrele, ili pak skupljali otpale i zdrave plodove te ih sipali u kacu, koju bi pokrili starom ponjavom. Kom se uvijek miješao drvetom, a kad proradi i kad se čorba izbistri, te postane kiselkasta, mogao se peći. Mnogi mu dodaju danas i šećer, da bi bilo više rakije. Čini se kako Plavanjci ipak najviše vole komovicu od grožđa ili šljivovicu od bijelih šljiva. Nažalost, vinograda je sve manje, te danas u ovome selu nema niti jedne registrirane pecare. Ipak, postoji još dvadesetak manjih kotlova koje vlasnici koriste za svoje potrebe, a ponekad i za susjeda, rođaka ili prijatelja.

Uz rakiju se, u ne baš dalekoj prošlosti, rađalo, krstilo, pričešćivalo, krizmalo, udavalo, vjenčavalo, ili za pokoj duše pilo. Danas su rakiju zamijenila neka druga, umjetna pića, a pecare sa svim svojim čarima i ugođajima ostaju iza nas i svjedoče o nekim davnim vremenima, o životu koji je mnogima možda bio i ljepši od ovoga današnjega.