Arhiv tekstova

Znati prepoznati svoje mjesto

Ovih dana čitam, kao duhovno štivo, »Ivan XXIII. – Njegova ljubav – njegov život« od Christiana Feldmanna. Znamo da je Ivan XXIII. proglašen blaženikom Katoličke crkve i da je jedini Papa koji nosi u naslovu »Dobri«. Divna je povijest u svom neumoljivom sudu kada nečiji život može izraziti jednim pojmom ili jednom riječju. Puno je ljudi u povijesti s predznakom Veliki, ali je samo jedan sa službenim predznakom Dobri – Papa Roncalli.         Ono što me je osobito potreslo kod toga čitanja je činjenica, kako je mukotrpno i teško tesao u svojoj osobi svoju narav do te mjere, da bi ga povijest otkrila i označila Dobrim. Nevjerojatno je koliko je bio neshvaćen, neprihvaćen, odbijan i osuđivan. Kada je ušao kao Papa u vatikanske palače, imao je prilike vidjeti sve one tekstove koji su o njemu pisani a protiv njega. PREUZETI BITNO, A NE USPUTNO: Dapače i kao Papa, nije bio prih-vaćen od svojih najbližih. Jedini tko ga je od samih početaka diplomatske službe pratio razumijevanjem bio je prelat Montini u Državnom tajništvu, kasnije papa Pavao VI. Svoj životni put od »kritiziranog« i omalovažavanog Roncallija do prihvaćenog Ivana Dobrog sam Papa je opisao ovako: Angelu (Roncalli) je 21 godina kad se nakon vojne službe vraća opet u rimsko sjemenište. Tada se prilično radikalno odriče ideala svetosti koji je dotad slijedio; prije bilo kakvih odluka ili nakon grešaka uvijek je zamišljao kako bi u tom slučaju postupio sveti Alojzije ili kakav drugi svetački uzor – i tako unaprijed programirao vlastiti neuspjeh. Angelo: »To je pogrešna metoda. Od svetačkih kreposti moram preuzeti ono bitno a ne ono usputno. Ja nisam sveti Alojzije i ne moram se posvetiti Bogu onako kako je to on činio, nego kako zahtijeva moje biće, moj karakter, moji drukčiji životni uvjeti. Ne smijem biti ničija bijedna i neplodna kopija, pa ni kopija tako savršena uzora. Bog hoće da slijedimo primjer svetaca na taj način, da usvojimo životnu srž njihove kreposti, da je pretvorimo u vlastitu krv i prilagodimo svojim posebnim sposobnostima i okolnostima.« Znači u tome preokretu je tajna njegovog stalnoga bdijenja nad vlastitim »ja«, koji je uvijek prilagođivao mjestu i ulozi u datom trenutku, a da se vodio željom činiti to duhovnošću kako bi činili veliki ljudi. To je tajna njegovoga »aggiornamenta«, oplođivanja starih istina za novo doba. Zato je on trajno mogao biti nov. On smatra da je udaljavanje svake imitacije, kopije bilo kojeg uzora njegov put koji ga vodi prema stvaralačkom nasljedovanju Krista. Našao je svoje mjesto pod suncem!
SKUP DJELIĆA JE CJELINA: Poznati švicarski pisac i liječnik Paul Tournier izvješćuje u svojoj knjizi »Svaki dan jedna pustolovina« u vezi s nekom pacijenticom sljedeći doživljaj: »Kako mi je pripovijedala, imala je u dobi od oko 12 godina odjednom dojam nutarnjega rasvjetljenja. Još se dobro sjeća mjesta gdje se to dogodilo; nalazila se nasred mosta preko Rhone. Ovdje je bila preplavljena radošću: našla je odgovor na pitanje koje ju je mučilo; sada je shvatila da svaka radnja, bila ona ne znam kako malena, MOŽE IMATI SMISLA JEDINO AKO JE U SKLADU SA SMISLOM ČITAVOGA SVIJETA, ako se svrsta u povijest svijeta, kao mali djelić koji se točno uklapa na svoje mjesto.«
    Mnogi ljudi poznaju ovo »mučno pitanje«. Mnogi dugo vrijeme svoga života doživljavaju sebe isključenima ili izoliranima od cjeline svijeta. Osjećaju se odgurnutima, tuđima, anonimnima, kao da ne pripadaju ovamo, iako su naizvan našli svoje mjesto, svoju zadaću i svoje određenje. Njihova čežnja za integracijom, za povezanošću, za prijateljstvom i jedinstvom je velika. Ova situacija, čini mi se, da je sada upravo ključno pitanje naše zajednice. Mnogi pojedinci pa i institucije traže »svoje mjesto pod suncem«. U tom traženju se često zaboravlja: cjelina. Slika svijeta, kako je vidi dobri Bog, samo je slika cjeline, makar vjerujemo da se On osobno odnosi prema svakoj osobi. Ali povijest jednog naroda, društva, čini cjelina. Tko god nije u sukladnosti s tom cjelinom i nije na putu izgradnje općih interesa, nego sebe stavlja iznad ili u središte, biva nesretan. Ta nesreća je nužna. Ne može »kockica mozaika« stajati sama i imati smisla. U slici cjelovitoga »kockica« ima svoje mjesto samo onda ako popunjava baš to mjesto za što je poz-vana i određena. Tako se mnogi isključuju kao sastavni dio cjeline pa su nesretni.
    Postoji druga opasnost, da se nesmotrenim promatranjem iz uskoga ugla pojedinog detalja ne vidi cjelina. Tada se obično krivo sudi samo taj detalj, jer se ne vidi cjelina pa je onda taj detalj, makar i savršen, gurnut na rub, omalovažen, okarakteriziran kao nekvalitetan i to je nova nesreća. Zato je doživljaj ove mlade djevojke iz spomenutoga djela za nas vrlo indikativan. Da li ćemo ikada postati svjesni da je svako izdvajanje sebe »iz« ili »iznad« drugih uzrok naše nesreće. Da je svako protivljenje općim interesima razlogom naše izolacije. I da je svaki sud koji je tako »preturivanje« po osobnosti sa željom da se nekoga diskvalificira razlogom da se taj čin kad-tad osveti cijeloj zajednici: cjelini. Za nas vjernike Bog je pomoć. On nam je dao svoga vlastitoga Sina Isusa Krista kao znak i normu prijateljstva. U njemu se povezuje i sjedinjuje iako još skriveno – sve: naš vlastiti život i život bližnjih, sve stvorenje, nebo i zemlja – cjelina.