Arhiv tekstova

Marica Mikrut, rođena Sonćanka, skoro četiri desetljeća živi u Somboru. Šest godina je umirovljenica, a slobodno vrijeme ispunjava pisanjem pjesama, pjevanjem u pjevačkoj skupini, aktivnostima u crkvenoj zajednici. No, krenimo od početka, od rodne Sonte koja u pjesničkom izričaju Marice Mikrut zauzima značajno mjesto.

 

SUDBONOSnI SUSRET S DALMATINCEM

Rođena je u obitelji Miloš, od oca Pavla i majke Eve, koja je također iz sonćanske familije Domić. Otac Pavle bio je poznat i cijenjen majstor u selu, što bi rekli »što oko vidi, to ruka napravi«. Blizak rođak, točnije brat od strica njenog oca, bio je svećenik Joza Miloš, koji je bio župnik u Vajskoj i Beregu.

U Sonti je provela djetinjstvo i svršila osnovnu školu, a onda ju je daljnje školovanje odvelo u Sombor, gdje je završila srednju ugostiteljsku školu. Za Maricu je Sombor bio sudbonosan, jer se tu dogodio i susret s jedinim Dalmatincem. Da pojasnimo… U to je vrijeme na školovanju u Somboru bio i Vlade Mikrut, Dalmatinac Imoćanin. Zapali su jedno drugome za oko, upoznali se, zavoljeli, vjenčali i skupa ostali skoro četiri desetljeća. Točnije, 40 godina braka obilježit će iduće godine. Već šest godina naša sugovornica je umirovljenica, a u mirovinu je otišla iz Porezne uprave, gdje je provjela posljednjih 20 radnih godina. Kaže, imala je sreću rano početi raditi, pa je s 53 postala umirovljenica, te sada ima dovoljno vremena i za druge aktivnosti. Obitelj Mikrut ima dva sina – Pericu i Željka, koji su prije pet godina otišli živjeti i raditi u Zagreb, nažalost još uvijek ne poslove u svojoj struci.   

Sinove često posjećuju tijekom godine, a obvezno s njima u Zagrebu Marica i Vlade provode božićne i uskrsne praznike. I roditeljima i sinovima fale obiteljska okupljanja, pa se Marica i njen suprug trude održati tradiciju, te zato i najveće blagdane provode sa sinovima u Zagrebu. 

 

PJESME NA ŠOKAČKOJ IKAVICI

     Maričina majka umrla je prije 17 godina, a otac prije dvije godine. Marica kaže da je tada postala svjesna tog životnog nestajanja koga se jako bojala. Poslije smrti roditelja obiteljska kuća je prodana, a Marica poslije toga nijednom nije otišla obići je. Kako kaže – iz straha, jer to više nije kuća u kojoj je odrastala i jednostavno želi da joj ostane u sjećanju kakva je bila kada su tamo živjeli njeni roditelji. Sonta zato intenzivno živi u Maričinim pjesmama. Priču o nostalgiji za Sontom ona opisuje jednim Kroninovim citatom: »Sjećanje je jedini raj iz koga ne možemo biti protjerani.« 

Da ima afiniteta prema pisanju vidjelo se još u osnovnoj školi, ali kako to u jednoj seoskoj obitelji nije spadalo u nešto »ozbiljno« Marica taj svoj talent nije dalje razvijala. Sve do prije 20 godina, kada se latila pera i pisanja. Najviše pjesama je o Sonti i sjećanju na drage ljude iz Sonte. »Falila mi je moja Sonta, Šokadija, naš divan i tako sam počela pisati pjesme. Isključivo o Sonti i na šokačkoj ikavici. Dosta je pjesama o mom ocu – dadi. Plašila sam se da će kada nestane ta fizička veza sa Sontom stati i inspiracije, ali nije tako. Nedavno sam napisala i prvu pjesmu o mom didi. Najverojatnije da pjesmama o Sonti nikada neće biti kraja, jer bilo je tamo puno dragih ljudi, puno lijepih sjećanja. Bilo mi je čudno kada sam slušala nekog pjesnika koji je govorio da je sve svoje pjesme koje je napisao, napisao noću. Sada se to i meni događa. Ako imam neku inspiraciju ja s njom liježem i ne spavam dokle god to ne prenesem na papir.

 

DUHOVNE PJESME

Piše naša sugovornica i duhovne pjesme. U tijeku su molitve za oca Gerarda, pa je Marica na nagovor oca Miloša napisala četiri pjesme o ocu Gerardu. »Inspiracije za duhovne pjesme uvijek ima. Dovoljno mi je da me samo jedna rečenica na misi dotakne i kad dođem kući pjesma samo poteče. Na medijacijama koje se održavaju poslije mise, a koje su povezene s čitanjima koja su bila na misi često na inicijativu velečasnog Marinka Stantića pročitam neku od svojih pjesama. Drago mi je jer su župljani prihvatili te pjesme«, kaže Marica Mikrut. Do sada je napisala oko 80 pjesama. Pjesme su joj objavljivane u »Liri naivi«, u Rešetarima, u Gunji, Đeletovcima, u »Danici«, »Zvoniku« i »Miroljubu«. Ostala je vjerna šokačkoj ikavici. 

»U ‘Liru naivu’ sam se uključila prije šest godina. Nama koji pišemo ‘Lira naiva’ znači mnogo kao podstrek za daljnje pisanje« , kaže Marica, a na na naš upit o tome da li razmišlja o svojoj zbirci pjesama, kaže da o tome za sada ne razmišlja.

Osim što piše pjesme i aktivno sudjeluje u književnim susretima Marica Mikrut aktivna je i u pjevačkog sekciji Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva »Vladimir Nazor« u kojoj je član od njenog osnutka prije četiri godine. 

Mnogo joj znači i to što je u svojim umirovljeničkim danima angažirana u »Vladimiru Nazoru«.  

»To mi je baš onako za dušu«, kaže Marica.