Arhiv tekstova

Kako smo to već u prethodnom nastavku počeli izlagati hrvatsko-ugarsko kraljevina na početku XIII. stoljeća je bio na vrhuncu svoje ekonomske i vojne moći u odnosu na ostala kraljevstva i Nemačko-rimskog carstva u Europi. Kraljevinu spoljna vojna sila, bili ona iz susjedstva ili sa daljnjih europskih prostora nije bila ugrožavala, šta više ona je preuzimala osvajačke pohode na teritorije susjednih »država«, prije svega prema nekadašnjim dijelovima raspadnutog Bizantijskog carstva, naročito u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao i prema teritoriju na Balkanskom poluotoku, prema Mačvi i Braničevu tj. u Podunavlju i Posavini. Drugi pravac napada bila je teritorij današnje Ukrajine u podnožju istočnih Karpata, koja se tada zvala knjaževina Halič. Hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. (II. András) lično ili preko vojskovođe je u periodu od 1205. do 1233. godine vodio je dvaanaest!? pohoda na ovaj teritorij da bi je priključio kraljevini. U međuvremenu je 1207. i 1208. godine »skoknuo« i u Palestinu. Zašto je ovo bitno, mogu neki da se pitaju u sebi, u povijesti naselja i gradova u srednjevjekovnom Srijemu? 

 

Izgradnja institucije u Srijemu

 

Početkom XIII. stoljeća Srijem nije više pogranična zona s Bizantijskim carstvom i na njenom teritoriju se ne vode više borbe, nema vojnih pohoda, jer ona se u to doba već nalazi u dubini teriorija ugarskog dijela kraljevstva. To znači da polako počinje integracija srijemskih prostora u kraljevinu preko raznih institucija. Tu prije svega mislimo na osnivanje novih biskupija na južnim dijelovima ugarskog kraljevstva: dvije u Srijemu, to su: srijemska i morovićka biskupija, koje su kasnije spojene u jednu sa sjedištem u Ban(m)onoštoru. To se desilo 1229. godine. Jedna nova biskupija je osnovana i u Slavoniji sa sjedištem u mjestu Valko (današnji Vukovar). Nemamo pouzdanih podataka da je istovremeno formirana i županija Srijem, ali posredno možemo pretpostaviti da je kralj ovlastio nekog da vrši funkciju župana na teritoriju Srijema. To je možda mogao da bude Gurwey fia Peter, koji se naziva glavnim županom, a u nekim izvorima i banom. Svakako bio je jedan od moćnijih feudalaca u kraljevstvu, imao je svoju tvrđavu (Peturvarad) na teritoriju današnjeg Novog Sada i značajne posjede u Srijemu. U povijest je ušao kao jedan od glavnih organizatora ubojstva kraljice Gertrude (istarske princeze od Merana). Kraljica je ubijena 1213. godine za vrijeme (ponovnog) boravka kralja u Haliču. Simptomatično je da od urotnika jedino je on kažnjen sa smrću (nabijen je na kolac) i oduzimanjem imovine. Andriju II. su mnogo koštali ratovi u Haliču i križarski rat, morao je ubirati dodatne poreze, što je izazvalo negodovanje. Da bi umirio nezadovljnike i svog sina princa Belu bio je prisiljen sazvati sabor (mađ. országgyűlés) i 1222. godine je izdao vrlo značajni i dalekosežni dokument »Zlatnu bulu«, kojime je ograničio svoju kraljevska vlast ali i samovolju velikaša. 

 

Uzdizanje hrvatskiH velikaških porodica

 

Zlatna bula je vrijedila u Ugarskoj, odnosno u Slavoniji, ali ne i na području preko Save (Hrvatska i dalmatinski gradovi). Tamo su se vodile borbe za prevlast između velikaša, koje su trajale sve do početka XIV. stoleća. Početak ovih sukoba datira u 1223. godinu kada je Andrija II. od kneza Domalda iz roda Snačića, tada najmoćnijeg hrvatskog velikaša, oduzeo najveći dio njegovih posjeda (između rijeke Krke i Zadra u Cetinskoj županiji), te ih darovao knezovima Šubićima Bribirskim. Braća Grgur i Stjepko Šubić su položili temelje kasnijoj moći svoje obitelji (poslije nazvane Zrinjski prema posjedima u Zrinju). Osim njih su moćni bili i knezovi Kačići (omiški knezovi) dok su krčki knezovi Frankopani (mađ. Frangepán) vladari modruške županije, 1225. godine dobili i Vinodol. Hrvatski velikaši su nastojali proširiti svoju vlast na dalmatinske gradove. Poneki gradovi su sklapali obranbeni savez protiv velikaša, ili su birali članove njihove obitelji u gradske savjete. Za vrijeme ovih sukoba je u Hrvatskoj dužnost hercega obnašao kraljev najstariji sin Bela, koji je 1226. godine postao suvladar svoga oca, pa je za hrvatskog hercega imenovan njegov mlađi brat Koloman (Kálmán). Bela će 1235. godine postati hrvatsko-ugarski kralj pod imenom Bela IV. (IV. Béla). Šest godina kasnije sudbina spomenutih hrvatski velikaša i braće Bele i Kolomana će imati dramatični zaokret, ali to je već priča za sljedeći nastavak.