Arhiv tekstova

U tijeku je priprema nove Medijske strategije u Republici Srbiji, a samim tim i u AP Vojvodini. O značajnim pitanjima i aktualnoj problematici glede položaja medija na jeziku hrvatske manjinske nacionalne zajednice, kao i o medijima u Srbiji, razgovarali smo s dugogodišnjim novinarom i urednikom u vojvođanskim radijskim i televizijskim programima na hrvatskom jeziku, te dopisnikom Hrvatske izvještajne novinske agencije, TV emisije Glas domovine i Hrvatskog radija, Josipom Stantićem. 

HR: Prilikom nedavnog sastanka pokrajinskog tajnika za kulturu i javno informiranje Slaviše Grujića s predstavnicima nacionalnih vijeća nacionalnih manjina u Vojvodini glede poboljšanja položaja medija na jezicima nacionalnih zajednica, posebice je naglašeno kako se stečena prava nacionalnih zajednica u području informiranja na materinjem jeziku ne smiju umanjiti. Je li bilo takvih slučajeva?

Prema odluci Republičke radiodifuzne agencije donesenoj 2007. godine, Radio Subotici nije dodijeljena regionalna frekvencija. Baš od te godine program na hrvatskom jeziku, koji se među ostalima emitira na Radio Subotici, prelazi na trosatni dnevni program, ali gubitkom regionalne frekvencije veliki broj slušatelja koji su pratili  program na hrvatskom jeziku, a žive u široj regiji Subotice, izravno su pogođeni nemogućnošću daljnjeg slušanja tog programa, tj. programa Radio Subotice. Smatram to vrlo štetnom i uznemirujućom odlukom, koja je postala neminovnost i stvarnost i s tim se dalje živi, ali to je »de facto« jedan od primjera umanjivanja stečenih manjinskih prava u području informiranja na manjinskom, materinjem jeziku.

Treba reći kako je Radio Subotica bio prvi elektronički medij u Srbiji koji je otvorio vrata za program na hrvatskom jeziku krajem devedesetih godina. Program se i dan-danas kreira i emitira  na dnevnoj bazi, što je vrlo respektabilno. 

HR: Na spomenutom sastanku bilo je riječi i o vlasničkoj transformaciji i privatizaciji svih medija, ali je istaknuto kako će Pokrajinsko tajništvo za kulturu i javno informiranje nastaviti subvencionirati tiskana izdanja na jezicima nacionalnih manjina. Što mislite o mogućnosti privatizacije manjinskih medija? 

Baveći se ovim poslom iskusio sam i kako je to raditi u mediju koji se financira iz držvnog proračuna, a radio sam u neovisnim produkcijama, kada sam s kolegama producirao program na hrvatskom jeziku. To je tema o kojoj sam često dolazio u konfrontaciju s kolegama iz NUNS-a, koji zagovaraju privatizaciju medija pod svaku cijenu, pa čak i medija koji informiraju na manjinskim jezicima. Njihovo je stajalište da sve medije treba prepustiti tržištu, uz projektno financiranje tih manjinskih medija. Prije svega, prema mojem iskustvu, mediji su manje ovisni o političkim utjecajima kada su na »državnim jaslama«. Sjećam se vremena kada smo trebali osiguravati sredstva po projektima za produkciju TV emisija. Ukoliko želiš da taj tvoj projekt, televizijsko informiranje na hrvatskom jeziku bude financiran, primjerice, iz gradskog ili pokrajinskog proračuna, podrazumijevalo se da onda moraš lobirati, sjesti i pričati s predstavnicima određenih političkih stranaka i pitati ih bi li oni poduprli taj projekt. Govorili su kako će poduprijeti projekt, ali da očekuju da budu prisutni u tim programima i da se malo više govori o njihovom radu i tako dalje, i to jest vid i primjer ovisnosti, a dok sam radio u medijima koji su pod patronatom grada ili države, od mene to nitko nije tražio. Poanta je da su mediji koji informiraju na manjinskim jezicima, bar moje iskustvo tako govori, manje podložni utjecajima, manje su predmetom političkih uvjetovanja i pritisaka ukoliko se redovito financiraju iz proračuna grada, pokrajine ili države, nego ukoliko bi bili projektno financirani, ili kao samostalne produkcije koje su izložene borbi s drugim produkcijama, koje opet po pravilu imaju veću prolaznost, nego manjinske, zbog jako osjetljivog utjecaja politike i lobiranja da bi određeni projekt bio prihvaćen i financiran iz proračuna grada, pokrajine ili republike i zato smatram da bi privatizacija bila pogubna po manjinske medije 

HR: Prate li srbijanski mediji na adekvatan način događaje iz života hrvatske manjinske zajednice? 

To je »vječito« pitanje, a ono što mogu vidjeti iz medija koje pratim, jest  da su te teme podzastupljene. Možda već otrcano zvuči ponavljanje kako se sva ta pitanja iz života hrvatske zajednice svode na incidentne situacije koje onda dospijevaju u javnost. Pretpostavljam da je to priča i svih drugih manjina. Informira se još i u slučaju ako je u pitanju službeni posjet visokih dužnosnika Republike Hrvatske, što je onda povod da se samo malo s površine načne i neka tema o ovdašnjim Hrvatima i našim problemima. Za mene je problematično i kada se dotaknu površinski te osjetljive teme, kao što je progon Hrvata iz Srijema, nerazjašnjena i neprocesuirana ubojstva ovdašnjih Hrvata tijekom devedesetih. Iako se neka od tih pitanja rijetko odškrinu, ona bivaju i dalje otvorena i nikada se ne zatvaraju, a za rezultat u biti nemamo ništa, jer ne primjećujem da je zbog toga javnost postala više senzibilirana za ta pitanja ili za pitanja o sadašnjem položaju hrvatske manjine.

HR: Čudi li vas što ni srbijanski mediji koji nisu senzacionalistički, ne obraćaju posebnu pozornost na činjenicu da u Srbiji žive i Hrvati?

To jest zanimljivo pitanje, ali teško nalazim odgovor. Činjenica je da čak i ti mediji vrlo rijetko izvještavaju o događajima iz života hrvatske zajednice. Tzv. žuti tisak time se ne bavi, dakle o ozbiljnim temama kojih je mnogo, osim kada su u pitanju međunacionalni incidenti, ali postoje mediji okrenuti  javnosti koja podržava, da tako kažem, građanski koncept. Pretpostavljam da se i ti mediji ravnaju prema tržišnim principima, a izgleda kako je njihova procjena da takve teme ne interesiraju širu srbijansku javnost. Praksa sustavnog novinarskog praćenja manjinske problematike ne postoji ni u tim medijima.

HR: Kako gledate na informiranje o problematici i životu hrvatske zajednice u ovdašnjim manjinskim medijima na hrvatskom jeziku?

Upravo se baš iz onih krugova koji su građanski orijentirani najviše spočitava da su manjinski mediji previše getoizirani. Moj odgovor na to je – a gdje bismo inače našli pitanja i odgovore i čitali o problemima i temama koji se tiču manjina? Očigledno je da za to nema prostora u main-stream medijima. Onda nam jedino preostaju mediji koji se obraćaju manjinskoj zajednici na materinjem jeziku. Smatram kako svaki dan imam o čemu pisati u vezi naše zajednice koja je dovoljno velika i angažirana i njome se možemo kroz novinarske teme baviti svaki dan. To nije getoizacija. Normalno da smo fokusirani na vijesti i teme koje su važne za hrvatsku zajednicu, ali imamo i šire priče.

HR: Radite kao  video-novinar hrvatske redakcije na RTV-u. Razmišlja li se o proširenju i obogaćivanju ovog programa?

Naša redakcija ima dnevni program, od ponedjeljka do subote, dakle informativnu emisiju »Dnevnik«. Onaj tko se malo bavi TV produkcijom zna kako to nije nešto što impresionira, ali isto tako treba znati da je TV produkcija najzahtjevnija medijska forma, koja podrazumijeva i mnogo tehničke opreme koja nije jeftina, a uz novinarsko znanje, zahtijeva i tehničko znanje za opsluživanje tog medija. Dakle, ja radim u našoj redakciji kao video-novinar, što konkretno znači da radim i novinarski, snimateljski, tonski i montažerski posao, ali hoću reći kako je to upravo razlog zbog čega naša redakcija može biti aktualna dovoljno u odnosu na druge manjinske redakcije, jer RTV ima velikih financijskih problema i tu dolazi do problema – nemogućnosti korištenja automobila ili kamera. U nedostatku novca, ako otkaže  kamera, nema se na čemu snimiti događaj, ako otkaže računalo, nema se gdje izmonitirati materijal, ako otkažu linkovi, onda nema komunikacije sa serverima u Novom Sadu, dakle u ovom poslu ima jako puno problema, to je stalno hod po nekom rubu održivosti sustava. Pored vijesti, naša redakcija priprema i emisije »Izravno« i »Svjetionik«. Pokušavam pratiti sve događaje u hrvatskoj zajednici, a činjenica je da kolege u Novom Sadu nemaju stalno na raspoloaganju tehniku koja je neophodna za rad. Nemoguće je raditi TV program bez kamere, snimatelja tonca, vozača, a to je njima u Novom Sadu mnogo teže izvesti nego meni, koji sam to sve rješavam. Zbog toga imamo u programu agencijske vijesti, čitane vijesti, a malo priloga. Problem je što u RTV-u u cijeloj kući u finkcioniranju RTV-a redovito nedostaje novca za opremu, a kad nema opreme TV teško radi. Razmišljati o proširenju i obogaćivanju našeg programa je čak iluzorno i bojim se kako ne postoje ni naznake za takvo što, zbog navedenih financijskih problema. 

HR: Što vas je opredijelilo da se počnete profesionalno baviti novinarskim poslom?

Za moje bavljenje novinarstvom zaslužan je moj otac Josip.  Želio sam biti šumarski inženjer. Ćinilo mi se kako urbana sredina nije ono što meni odgovara. U biti, želio sam raditi i živjeti u prirodi, završio sam srednju poljoprivrednu školu i upisao Šumarski fakultet u Beogradu. Međutim, zapeo sam na matematici, koja je bila teška za tu struku budućih šumarskih inženjera. Otac mi je sugerirao da još nešto upišem, dok rješavam taj ispit matematike, kao rezervnu opciju, zanimanje, vještinu. Početkom devedesetih u Subotici je otvorena prva Sorosova škola novinarstva.  Završio sam taj višemjesečni tečaj novinarstva koji je vodio novinar Ljubomir Đorđević i tako me je zaintrigiralo novinarstvo. Prvo sam počeo honorarno raditi za Subotičke novine i vremenom je novinarstvo postalo moje dominantno interesiranje, a šumarstvo je palo u drugi plan. U to je vrijeme urednik Subotičkih novina bio Milovan Miković i on je ponudio za nekoliko nas koji smo zvršili Sorosovu školu novinarstva radno mjesto. Vremenom sam počeo surađivati s Hrvatskim radiom kao dopisnik od 1996. i onda me počeo privlačiti rad u elektroničkim medijima. Radio sam i u hrvatskoj redakciji Radio Subotice početkom 2000. i tamo ostao nekoliko godina. 

Zainteresirao sam se i za rad na televiziji i tako sam počeo s kolegama Dušicom Jurić (danas Dulić) i Zvonimirom Sudarevićem proizvoditi i programe na hrvatskom jeziku u sklopu nezavisnih produkcija odmah po »oslobođenju« države i medija režimske stege od 2001. Počeli smo s polusatnim emisijama na subotičkoj mjesnoj televiziji, da bi smo nedugo poslije toga prešli na suradnju s Radiotelevizijom Novi Sad, koju je tada vodio Aleksandar Kravić. Tako sam se našao u ovome poslu, suprotno od moje želje da budem što dalje od urbane sredine.