Arhiv tekstova

Tihoga i mirnoga šezdesettrogodišnjaka Ivana Čobana, mnogi Sonćani ne znaju po imenu i prezimenu, ali je svima znan po nadimku Lela. Generacije Sonćana sjećaju se virtuoznih igara legendarne »sedmice« mjesnog rukometnog kluba Dinamo iz njegovih najslavnijih dana. Prije mjesec dana dobio je za njega najdraže priznanje – Oktobarsku nagradu općine Apatin za doprinos razvoju rukometnoga sporta u svojoj rodnoj Sonti. »Iako u svojoj dugogodišnjoj karijeri, prvo rukometaša, a potom sportskoga djelatnika imam veliki broj priznanja, ova mi je nagrada nekako najdraža. No, moram reći kako to nije samo priznanje za mene kao pojedinca,  nego je i puna satisfakcija za moje suigrače, trenere, a i za moje velike prijatelje i kolege sportske djelatnike koji su danas skupa sa mnom u upravnim strukturama RK Sonta. Nema nas puno, ali smo složni i ne gledamo tko koliko radi, najbitnije nam je da svaki od nas spram svojih mogućnosti pridonosi  sveukupnim rezultatima«, kaže Čoban.

 

SONĆANSKI RUKOMET

 Rukomet je u drugoj polovici prošloga stoljeća bio vrlo popularan sport u Sonti. A kako je počeo Ivan Čoban? »U Apatinu je 1967. godine gostovala slavna ‘Sparta’ iz Praga, pa je odigrala i jednu prijateljsku utakmicu u Sonti. Upijao sam svaki pokret slavnih rukometaša. Ljubav je planula i znao sam da je to moj sport. Poslije toga gostovanja tadašnji igrač Ivan Brdarić okupio je dvadesetak mlađih momaka i započeli smo s treninzima. Treniralo se na terenu prekrivenom šljakom. Bilo je padova, bilo je krvavih koljena, ali naša ljubav prema rukometu bila je jača od svega. Nakon povratka sa služenja vojnoga roka priključen sam treninzima prve ekipe, a za svoj Dinamo debitirao sam u proljetnom dijelu prvenstva 1969./70. godine. Od tada, pa sve do 1985. godine aktivno sam igrao u ligaškim natjecanjima. Svakako, 1974./75. godina mi je ostala u sjećanju kao najuspješnija. Bio sam, bar po pričanju drugih, prvi igrač ekipe, a po statistici, bio sam prvi strijelac prvenstva. U zrelijim godinama bio sam i predstavnik igrača u upravi Dinama, pa sam već tada obavljao i dosta zaduženja koja nisu izravno vezana uz igru. Organizirali smo čak i malonogometne turnire i na taj način osiguravali sredstva za nabavu nove opreme, a organizirali smo i memorijalne rukometne turnire Stipana Silađeva, na kojima su sudjelovale vrlo jake ekipe, poput tada drugoligaša Apatina i jedna od najistaknutijih  prvoligaških ekipa, Crvenka, predvođena igračkom legendom Holpertom i trenerom Zeljkovićem. Sezonu 1975./76. moj suigrač Mića Grbić i ja odigrali smo za tada vojvođanskoga ligaša RK Partizan iz Kupusine. Po povratku u matični klub nagovorio sam svojega prijatelja, reprezentativca Srbije Miroslava Kričkovića, igrača Apatina, da se prihvati trenerske palice u Sonti. Pristao je, a nastupao je za Dinamo i kao igrač. Igrali smo vojvođansku ligu i slobodno mogu reći kako je to bilo zlatno doba rukometa u Sonti. «, prisjeća se Čoban.

Stasom nikada nije odavao tako uspješnoga rukometaša. Sa svojih 75 kg djelovao je poprilično sitno u odnosu na većinu protivnika. Obično je igrao lijevo ili desno krilo, a po potrebi i pivotmena. »Na krilnim pozicijama snalazio sam se najbolje, a najomiljenija mi je bila desnokrilna. No, često se događalo da sam zbog potrebe ekipe bio na poziciji pivotmena. Mnogi su govorili kako bi me mogli nositi u zubima, međutim, za razliku od njihove prilično statične igre, mene je odlikovala brzina i okretnost i zgodici su se nizali«, s osmjehom priča Čoban. Nakon završetka igračke karijere nije se, poput mnogih, povukao u miran život. Svoje slobodno vrijeme, ali i vrijeme koje je krao od svoje obitelji, posvetio je radu koji se ne odvija pred očima publike. 

 

SVE ZA DINAMO

U posljednjih 27 godina bio je Dinamova »Katica za sve«. Gdje god se pojavio problem, uskakao je Ivan Čoban Lela. Bio je i administrativac i trener i u muškoj i u ženskoj ekipi. »Od 1992. do 1997. godine bio sam trener muške ekipe. No, manjim dijelom zbog financijske situacije, a većim zbog neodgovornosti i nediscipline tadašnjih igrača, muška ekipa je rasformirana.  Novi uspon bilježimo od 2005. godine, kad na čelo kluba dolazi Željko Dekan. Formirana je ženska ekipa, koja se od ove godine natječe u Trećoj ligi Srbije. Sljedeće tri godine bio sam tehnički voditelj ekipe, a od 2008. tajnik kluba. Ove cure grizu, odnosom prema igri podsjećaju me na moje generacije, a sigurnom rukom ih vodi mladi trener Goran Matić. Infrastrukturna potpora smo mu Željko Dekan, Josip Topal i ja, a u radu mu pomaže i nastavnik tjelesnog odgoja u OŠ ‘Ivan Goran Kovačić’ Željko Vinko«, s oduševljenjem priča Čoban, a supruga Maca uz srdačan osmijeh dodaje kako je samo zbog rukometa pomalo zapostavio kćer Ivanu i sina Nikolu. »Istina, puno vremena je odsustvovao od kuće, međutim, već od početka našega zabavljanja spoznala sam koliko mu rukomet znači. Kasnije sam djeci nadoknađivala njegova odsustvovanja, no svi skupa smo ponosni na trag kojega je ostavio u sonćanskom rukometu«, završava priču Ivanova supruga Marija.