Arhiv tekstova

Na poleđini ove fotografije piše: Uspo-mena prve svete pričesti, dvadesetog maja 1928. godine. Pavle Silađev. 

Snimljena je u Sonti. Od svih četrdeset osoba na njoj, danas se nije mogao pronaći niti jedan živi svjedok. Ostaju nam nepoznati, osim dječaka koji stoji u drugom redu od gore, nama s desne na lijevo, na prvome mjestu. Pavle je rođen u Sonti 14. listopada 1919. godine, od majke Brigite (Birđe), rođene Martinović, Kitine, i oca Luke Silađeva. Pavle je umro 10. svibnja 1987. godine. Ostavio je potomke kojima je pokazivao fotografiju, uspomenu s prve pričesti, koju oni čuvaju do današnjih dana.

 

ODIJEVANJE U DUHU OBIČAJA

 U to su vrijeme djeca za uspomenu, na pričesti snimana sa svećenikom i posebno s učiteljicom. Pavlu je pripala fotografija s učiteljicom. Za ovu su se prigodu, što je i vidljivo, djeca uređivala u narodne nošnje. Djevojčice u »pulanke« a dječaci također u narodne nošnje, koje su se sastojale od košulje i dugih gaća istkanih od finog, ispredenog, presukivanog, bijeljenog kudjeljnog i kupovnog, pamučnog vlakna. Sve izrađeno u kućnoj radinosti, od sjemena biljaka do gotovog proizvoda. Košulje su na grudima i na orukavlju bile izvezene cvjetićima, a gaće su završavale s dvadesetak cm ručno heklane čipke. Preko košulje se nosio crni prsluk od samta ili pliša ukrašen zlatnim vezom. Iz priloženog vidimo kako je polovica dječaka odjevena u građanska odijela. Pretpostavka je da su imućniji počeli uvoditi novu modu, a i ako se nije mogla nabaviti nošnja odgovarajuće veličine. Nošnje su po potrebi međusobno razmjenjivane, jer oni koji su bili slabog imovnog stanja nisu mogli priuštiti svečanu odjeću. Ako nije bilo nikakvog načina da se odijene u novo i svečano, svakidašnja odjeća je oprana, ispeglana i što je moguće bolje dotjerana za pričest. Nije bilo sramota ići na pričest u takvoj odjeći.

 

PRVA ISPOVIJED

Prve pričesti su najčešće održavane na Spasovo ili u prvu nedjelju u mjesecu, Mladu nedjelju, mada je moglo biti i na neki drugi blagdan. Uoči pričesnog dana djeca su išla na prvu ispovijed. Obično je to bilo u predvečerje. Prije ispovijedi trebalo se dobro najesti i napiti vode, jer poslije ispovijedi se više nije jelo do sutrašnje prve pričesti. Vode se smjelo piti do pola noći, a poslije do pričesti niti kapi.

Prije nego što se krenulo na ispovijed, red je bio da onaj koji se ispovijeda zamoli svoje ukućane za oproštaj grijeha.

- Oprašćaj mi, mamo! 

- Bog grije! - Bio je odgovor.

- Oprašćaj mi, dado, baćo, neno, teto! - ispovjedilac se svakom osobno u obitelji obraćao, pa čak i na ulici na putu do crkve, ako bi sreo poznatu osobu svakog je na isti način zamolio za oprost.

Djeca su kao po pravilu uvijek bila uzbuđena, jer će prvi put primiti Isusovo tijelo i iz bojazni da im svećenik neće odriješiti grijehe. Ali, tako se nešto nije događalo. Poslije ispovijedi jedno su drugom prepričavali koliko su Očenaša morali izmoliti za pokoru. Čuli su se i smiješni dječji komentari.

- Sad kad sam se ispovidijo, oma sam lakši za pet kila!

- Aha, aha, vidiš kaki si bijo grišan! – dodali bi prijatelji.

Noć i jutro poslije ispovijedi za puno njih su bili mučni. Majke su budile djecu prije pola noći da piju vode jer do pričesti se nije smjelo piti. Onako bunovni, sanjali su snove o vodi i kupanju i noć bi prolazila sporo u prevrtanju s jedne na drugu stranu kreveta. 

Ujutro na dan prve pričesti, roditelji su u obitelji potajice doturali hranu ostaloj djeci kako bi prvopričesnika sačuvali od uzimanja hrane. Smatralo se velikim grijehom ako je netko jeo pred pričest i taj ne bi mogao biti taj put pričešćen. Djeca bi se užurbano odijevala. Djevojčice su u kosu stavljale voštane vjenčiće ili bi se okitile muškatlom i asparagusom. U to vrijeme, oko 1928. godine, djeca su se okupljala u školi i učiteljice bi ih povele u crkvu. Za tu priliku učiteljice bi ispekle oveću pogaču (tada je bila Kraljevina SHS), koju bi ponijele u torbi u crkvu, te bi odmah nakon pričesti dijelile djeci. Mnoga djeca su bila iscrpljena što od nepoznatog, što od neredovitog uzimanja hrane i vode, pa je bilo i kolabiranja. Po završetku pričešćivanja, obično su majke vodile djecu kući. U kući se nije posebno proslavljalo, već se uz uobičajeni blagdanski ručak ćakulalo o događaju. I roditelji i djeca su bili zadovoljni jer je obavljen treći sveti sakrament, kako Bog zapovijeda.