Arhiv tekstova

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata organizirao je prošloga četvrtka u Subotici znanstveni kolokvij na temu »Hrvatski govori u Vojvodini«. Kolokvij je održan u Velikoj vijećnici Gradske kuće, a uvodničar je bio prof. dr. sc. Josip Lisac s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru.

U uvodnom dijelu svoga izlaganja prof. Josip Lisac govorio je kratko o nastanku i razvitku hrvatskog jezika, te o prvim knjigama tiskanim na ovom jeziku. Profesor je također podsjetio kako Hrvati idiomima materinskoga jezika, osim u Hrvatskoj, govore još u Bosni i Hrecegovini, Crnoj Gori, Srbiji (prvenstveno u Vojvodini), Mađarskoj, Sloveniji, Austriji, Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji te mnogim drugim državama diljem svijeta. 

Govoreći o hrvatskim govorima u Vojvodini, prof. Lisac je istaknuo kako postoje ikavci novoštokavci bunjevačkog roda, arhaični štokavci šokačkog roda, ekavci novoštokavci vojvođanskog tipa, te kajkavci turopoljsko-posavskog tipa. 

 

Ikavski novoštokavski dijalekt

 

Ikavski novoštokavski dijalekt onaj je organski idiom kojim Hrvati govore u najvećem broju. Njime se govori u zapadnoj Hercegovini i mnogim predjelima drugdje u BiH, u Hrvatskoj od Opuzena i Metkovića prema sjeverozapadu do Omiša, u Šibeniku i oko njega, cijeloj Dalmatinskoj zagori, podvelebitskom i njemu bliskom području, u pojedinim mjestima na otocima Korčula, Hvar, Brač i Šolta, znatnom dijelu Like i senjskog zaleđa, u Gorskom kotaru, u nekoliko sela u Slavoniji, a dominira i u Splitu. U Italiji (Molise) ikavski su novoštokavski govori u Kruču, Stifiliću i u Mundimitru. Na području Pertha u Zapadnoj Australiji nalazimo dijasporu moliškohrvatske dijaspore koja je tamo naseljena u 20. stoljeću. Značajan broj ikavaca novoštokavaca živi u Bačkoj (Srbija i Mađarska) oko Subotice, Sombora i Baje, a ima ih još ponegdje. 

Idiom današnjih ikavaca novoštokavaca u Bačkoj formiran je u Hercegovini, odakle je u seobama preko sjeverne Dalmacije i Like stigao u Bačku, budući da je glavnina Bunjevaca stigla je u Bačku u 17. stoljeću, većinom 1687., kazao je prof. Lisac, naglasivši kako je posebno pitanje njihova sociolingvističkoga položaja u prošlosti i danas. 

»O toj prošlosti danas se već mnogo zna, a nova situacija nastala potkraj 20. i na početku 21. stoljeća puna je teškoća, izazova i nade. Svakako bi bilo racionalno da se među Bunjevcima koji su Hrvati i među onima koji to nisu nađe prihvatljivo rješenje, a ono mnogo ovisi i o odnosima Hrvata i Srba općenito, Hrvatske i Srbije. U Mađarskoj je situacija za Bunjevce hrvatske nacionalnosti u nekom smislu sigurno bolja nego u Srbiji. Tamo se Bunjevci ne drže nacijom, kako je to Mađarska akademija znanosti i umjetnosti ne jednom nedvojbeno zaključila«, kazao je prof. Lisac.

 

Šokački idiomi

 

Šokački govori u zapadnoj Bačkoj pripadaju arhaičnom slavonskom dijalektu, a svrstavaju se u baranjsko-bački poddijalekt slavonskog dijalekta. Riječ je o govorima Šokaca od Berega do Plavne. Tu je i arhaična akcentuacija na sjeveru, od Santova u Mađarskoj do Bačkog Monoštora, novija oko Vajske, Bača itd. na jugu. Literatura govori o doseljavanju Šokaca u Bačku iz Slavonije i iz Bosne – područje Usore i Soli, ali šokački idiomi pokazuju da je prevladala populacija slavonskoga tipa i njihovi govori. 

»Šokački idiomi također se sve slabije čuvaju, kao i bunjevački, ali se počinju planski proučavati. I među Bunjevcima trebalo bi prići obradbi govora, jednoga po jednoga, ili barem snimanju tamo gdje se još u dobroj mjeru čuvaju. Šokci nemaju većih problema s nacionalnim izjašnjavanjem kao što ih imaju Bunjevci, iako su govori jednima i drugima sasvim nesumnjivo hrvatske fizionomije«, ocijenio je prof. Lisac.

 

Srijem i Banat

 

Srijemski su govori novoštokavski ekavski, dosta ujednačeni, a među njima ima i primjera zapadne boje tzv. zakonitih ikavizama, primjerice u Golubincima. 

»Hrvati u Srijemu imali su uglavnom govore slavonskoga tipa, ali su ih u novije vrijeme napustili primajući idiome susjednih Srba. Slično je i u Banatu i u Bačkoj gdje danas govore ekavski novoštokavski. Albanci katoličke vjere doseljeni u 18. stoljeću u Hrtkovce i Nikince integrirali su se u hrvatsku naciju«, naveo je profesor.

Kajkavci su došli u Banat uglavnom 1801., nakon što su posjedi zagrebačkoga biskupa i turopoljskoga plemstva ustupljeni austrougarskoj vojnoj upravi. Naselili su niz mjesta sačuvavši do danas tek donekle svoj govor u dva-tri mjesta. Osjetan je broj Hrvata u Stračevu gdje je Ivan Brabec ipak zabilježio nešto njihovih šćakavizama, drugim riječima do prije nekoliko desetljeća nisu u potpunosti usvojili govor većinskog stanovništva. 

»Ti su govori još nepro-učeni, s time da je nejasno je li još moguće pronaći koliko-toliko dobroga govornika kajkavskih idioma u Boki ili u Neuzini«, kazao je Lisac.

Na kraju izlaganja prof. Josip Lisac je zaključio kako su hrvatski organski idiomi u Vojvodini u uvjetima suvremenog života izrazito ugroženi. »Istodobno je usvajanje hrvatskoga standarnog jezika u Bačkoj izrazito poraslo u posljednje doba, s vrlo velikim rezultatima u znanosti i u kulturnom životu uopće«, dodao je on.

Znanstvenom kolokviju u Subotici, između ostalih, nazočili su i predstavnici hrvatske diplomacije u Republici Srbiji na čelu s veleposlanikom Željkom Kuprešakom.