Arhiv tekstova

Najnovija zbirka pjesama Ljubice Kolarić-Dumić »Vijenac od čekanja« nastala je nakon objavljenih petnaestak poetskih i knjiga pripovijedaka, mahom pisanih za djecu. Stihove iz pedesetak pjesama ove knjige autorica je rasporedila u šest tematskih cjelina: »U očima onih koji čekaju«, »Moje molitve«, »Ta velika mati«, »U smiraj dana«, »Iza podignutih zidova« i »Iz progonstva«. 

Ova odluka se pokazala djelotvornom, budući da je na taj način njezina pjesnička struktura, od prvoga svoga sloja, a pogotovu glede dubljih sedimentacija, osvjedočila izgrađen autoričin odnos prema pjesničkoj baštini i dijelu onoga suvremenoga pjesničkoga senzibiliteta, kojemu je paradigmatski privržena. U tom je kontekstu, razumljivo i što pjesničkom korpusu zbirke prethode tri lirska zapisa, u prozi, koji očito datiraju iz različitih spisateljičinih životnih razdoblja: »13 redaka o boli«, »Koliko košta jedan grozd« i »Moja najtoplija zima«. U njima ona nudi ne samo osobno obojen prolog, već i tematsko-sadržajni stvaralački obzor, a implicite je naznačen i mogući raspon u čitanju ovdje sabrane poezije Ljubice Kolarić-Dumić.

 

Molitvena invokacija

 

Pjesma »Vijenac od čekanja«, po kojoj je naslovljena cijela knjiga, uistinu je molitvena invokacija, a taj je zaziv upućen i onima koje se voli, ali je izgovoren i zbog onih, pjesnikinja će reći: »…  koji me otjeraše / Sa svojih vrata«. Ovo je, dakle, knjiga nastala iz ljubavi i o ljubavi, pa i o njezinu izostanku. Otuda pjesnikinja o svemu tome svjedočeći zapisuje: »Uvijek znam kad si u blizini / Čujem ti korake / Iako te nikad ne vidim. / Trag mi se urezuje u stopala«.

U ovoj se knjizi stihovi koje prepoznajemo kao ljubavnu liriku, pretapaju, razgraničujući se s onima iz kojih zrcali ljubav – općenito. Uz prijelomne trenutke u koje su zgusnuta bolno-tragična iščekivanja, kada se autorica pita: »Tko je izmislio čekanja, / Zaboravio je / Patnju onih koji čekaju«. Dočim, kada se hoće očitovati o vlastitom osjećaju za blizinu Boga ona zapisuje: »Kako bih od tolikih putova / Znala / Kojim sam trebala krenuti. / Da mi suze ne brišeš«.

 

Želja za spasenjem

 

Iz pjesama posvećenih majci izdvajamo najprije stih: »Postoji li kazna za prvi plač« i kloneći se potom, obazrivo mnogih izazova psihoanalitičke interpretacije, ostajući u okviru tek naslućivanja motiva egzistencijalističkog doživljaja svijeta i čovjekove otuđenosti, pa i u autoričinom lirskom opusu, uz one u kojima se lirski subjekt: »… o žalost kao o kamen / Neprekidno spotiče …« – dotičemo se i drugih relevantnih interpretacija svjetonazorskih koncepcija lirskog subjekta u pokušaju razumijevanja položaja čovjeka kao smrtnog bića u beskonačnom kozmosu, sadržanog u djetinje preklinjućem vapaju: »Da mi oprostiš sve grijehe, / Svaki moj pad«. 

Uz navedene, i druge, pjesničke i interpretativne naznake o pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić, postavljaju se pitanja zbog čega su: »Svuda oko mene zidovi. / Podignuti od cigle i kamena, / Od grijeha i krivnje, / Od ljubavi i čežnje, / Građeni mržnjom, / Krvlju posuti, / Visoki. / Bez vrata i prozora, / Iznad /ljudskog pogleda«.  Iz ovoga bi se moglo zaključiti – dokle god u čovjeku živi želja za spasenjem ima i odgovornosti jednih za druge. Izgovorenom, saslušanom, napisanom riječi. U svim lomovima. Otuda, na kraju ove zbirke pjesama čitamo i ove stihove: »Radujući se izlasku iz tame, / Pozvani k svjetlu / Otvaramo oči. / Doba je za povratak / U zavičaj«.