Arhiv tekstova

Fotografija veličine poštanske dopisnice u crno-bijeloj tehnici snimljena je tijekom 1960. godine u Helsinborgu (Švedska) i prikazuje Margicu Kopunović, tkalju tvornice tepiha »Jovan Mikić« iz Subotice, koja je fotografirana u originalnoj narodnoj bunjevačkoj nošnji, prilikom rada na razboju. Junakinja ovog fotosa, starog više od 50 godina, radila je u »Mikiću«, tvornici tepiha koja je upošljavala više od 400 djelatnica, koje su izrađivale (tkale) ručno rađene tepihe prema nacrtima i mustrama koje su oblikovali likovni umjetnici, koji su također bili uposlenici ove tvornice.

Zanimljivo je istaknuti kako je jedan od slikara-dizajnera sve do svog umirovljenja bio i Marko Vuković, član likovne sekcije HKUD-a »Bunjevačko kolo« i jedan od osnivača tog društva 1970. godine.

 

IZRADA TEPIHA

 

Prije prelaska na strojnu izradu tepisi su se isključivo ručno tkali na drvenim ili metalnim razbojima, po željama naručitelja, prevashodno iz nesvrstanih arapskih zemalja, Afrike i Azije, koji su bili i najveći kupci ponuđenog asortimana. Izrađivane su klasične dimenzije (2x3 m, 3x4 m, 3x5 m), ali i mini verzije (40x50 cm), kao svojevrsni suveniri na kojima su se nalazili motivi Gradske kuće, palićkog tornja, Velike terase i drugih subotičkih motiva, ali i specijalni primjerci na kojima je bio lik druga Tita, koji su bili darovani gostima tvornice.

Za izradu jednog tepiha većih dimenzija bilo je potrebno utrošiti dva do tri mjeseca rada, ovisno o kompliciranosti mustre i idejnog nacrta prema zahtjevima kupaca. Svi tepisi su bili izrađivani u više boja, uz prethodnu internu tehničku kontrolu izbora boja koje su bile trajnog karaktera. Najveći tepih u povijesti tvornice »Jovan Mikić« izrađen je prema narudžbi jednog arapskog šeika u dimenzijama 11x13 m, a koji je bio izrađivan u fazama na tri metalna razboja. 

 

TVORNICA

 

Centralni pogon tvornice tepiha »Jovan Mikić« nalazio se na prostoru pokraj Bajskog groblja i hipodroma, kod »Somborske kapije«, u prostoru gdje je danas smještena tvornica kolača i peciva »Forneti«, a tvrtka je propala ubrzo nakon raspada nekadašnje SFRJ, uslijed stečaja izazvanog nemogućnošću daljnjeg plasmana na tržištima, prije svih arapskih zemalja koje su bile poslovni partneri s nekadašnjom zajedničkom državom.

Pokraj glavnog pogona, tvornica je imala pogone i na uglu ulica Braće Radića i Kumičićeve, pod nazivom »Meka«, kao i na uglu Somborskog puta na adresi broj 47 i Ulice Pariske komune, gdje su zapravo i bili prvobitni pogoni, a centralni pogon je izgrađen kasnije. Tijekom svojih najuspješnijih godina, subotička tvornica tepiha je imala trgovačke zastupnike u pojedinim arapskim zemljama, koji su na adresu tvrtke izravno dostavljali zaključnice o naručenim količinama tepiha. Transport tepiha se vršio morskim putem preko luke u Rijeci, dok je za europske države bio realiziran željezničkim trasama.

 

MUZEJSKI EKSPONAT

 

Nekadašnji razboji stvar su daleke prošlosti i na njima se već odavno ne prave tepisi, no, pojedini primjerci ostali su sačuvani, baš kao i jedan koji je bio u vlasništvu Margice Ružinski, koja je također bila radnica u »Mikiću«, a kojeg je ona nedavno darovala Lazaru Barakoviću, vlasniku poduzeća » Agria« iz Subotice i njegovoj privatnoj muzejskoj zbirki starih traktora i priključnih strojeva. Tako će ovaj stroj, nakon reparacije i restauracije, ostati sačuvan od zaborava i biti dio izložbenog postava koji je lociran na Bajskom putu u pogonu ove tvrtke koja proizvodi poljoprivredne strojeve. Inače, ovaj razboj je Margica Ružinski prilikom odlaska u mirovinu dobila na dar od svoje tvornice, jer se s ručne prešlo na strojnu izradu, dok su ručni primjerci rađeni samo za specijalne naručitelje. Zato pogledajte dobro starije tepihe u vašim kućama, možda je neki od njih izrađen upravo u subotičkoj tvornici tepiha »Jovan Mikić«. Danas i oni imaju svojevrsnu muzejsku vrijednost.