Arhiv tekstova

Kraljev tárnokmester – rizničar Apodov sin Deneš (Apod fia Dénes), koji je provodio reforme u cilju da poveća kraljevske prihode u novcu i da prihode u naturi zamijeni novčanima u razdoblju između 1211.-1221. godine, izvršio je i decentralizaciju kovanja novca. Osnovane su tzv. komore za kovanje novca. Kralj je ovo pravo kovanja novca (komore) davao u zakup pojedincima koji su dobivali titulu komorskog grofa= comes camaralis. Oni su to pravo iznajmljivali od kralja i za to su pravo plaćali kraljevskom trezoru-riznici određenu zakupninu. Na našim prostorima ovakva kovnica je radila u Sirmiumu – Sveti Irinej, po podacima počevši od 1253. godine. Tu se kovao srebrni novac sve do kraja XV. stoljeća, srebro je uglavnom uvoženo iz Bosne, bolje rječeno iz Srebrenice. 

 

Trgovanje solju

 

Eksploatacija rudnika soli (uglavnom u Erdelju) i prodaja kamene soli bio je kraljevski monopol. Kao pomoć institucijama Crkve, biskupski kaptoli, opatije ili prepoštije mogli su kupovati dva-tri tovara (brodska) soli i prodavati je po višim cijenama. Takav privilegij su imali združeni kaptol Titel i kaptol u Baču (prvi pisani trag iz 1233. godine donacija kralja Andrije II.. Tarnokmešter Deneš, slično kao u slučaju prava kovanja novca, izvršio je i decentralizaciju prodaje soli i organizirao je camarae soli koje su za to pravo isto plaćali regale-zakupninu. Ova se reforma nije sviđala Crkvi, jer je papa vršio pritisak na samog kralja Andriju II. da »nevjernike«, arapske trgovce muslimanske vjere, kao i trgovce židovske vjere (saraceni, besermenji, kalici) potisne iz kraljeve neposredne blizine, naročito prilikom upravljanja novčanim sredstvima kraljevstva. Ovi su pritisci išli dotle da je papa u jednom trenutku ekskomunicirao cijelu zemlju na čelu s kraljem. A upravo su ovi »nevjernici« imali kapital za iznajmljivanje novih komora i plaćanje regala. Kralj Bela IV. je 1239. godine ponovno omogućio Židovima i muslimanima zakup prihoda od komora za kovanje novca i soli. 

 

Decentralizacija sudske vlasti

 

U XI.-XII. stoljeću župan je sam obnašao sudsku vlast, protiv njegove presude, prije svega plemići, mogli su se žaliti samo kralju. U XIII. stoljeću ova se situacija mijenja, sudsku vlast više ne obnaša samostalno župan, nego sudi zajedno s izabranim biró-ima (sudci) nazvanim serviensi-szolgabíró. U gradovima s privilegijem civitatis regis biro, predsjedajući gradskog vijeća imao je i ulogu suca. Zabilježeno je postojanje stalnih sudova – sedrie. Sedria je stalni sud sastavljen od župana, podžupana i vijeća zakletih plemića koji je zasjedao obično svakog drugog tjedna. Po nekim spisima, ovakva županijska sedrija je jedno vrijeme radila u Vrdniku (1497. godine). 

 

Osnivanje novih biskupija u Srijemu

 

Nakon ugarsko-bizantskih ratova, koji nisu bili vjerski nego ekspanzionistički  motivirani, granica Ugarske Kraljevine stabilizirala se na liniji Sava-Dunav, čak je izvršena ekspanzija prema Balkanskom poluotoku i sjeverni dio današnje Srbije i Bosne je uključen u teritorij kraljevine, pod imenom Bosansko-mačvanska kneževina (Bosznia-Macsó herceg-ség). Tu je osnovano i nekoliko pograničnih banovina: Kučevo (Kucsó); Braničevo (Barancs); Mačva (Machó); Tuzla (Só); Ozren (Ozora); Bosna (Bosznia). Ovime su stvoreni uvjeti da se na teritoriju Srijema, koji je pripadao Kaločko-bačkoj nadbiskupiji, odnosno biskupiji u Pečuhu, u prvi mah stvore tri nove biskupije: Srijemska (Szerém), Morovićka (Maró-th) i Vukovarska (Valkó). Kasnije su Srijemska i Morovićka biskupija spojene u Srijemsku. Granica tih dviju biskupija bila je u visini Iloka. Sjedište Srijemske biskupije 1229. godine postao je Banoštor (Banmonostor), u kojem je Beluš ban 1134.-72. godine pokraj mjesta Ku (Kö) podigao dominikanski samostan. Tu je bio i kaptol i locus credibilis koji su i dalje radili nakon premještanja sjedišta biskupije u Szenterenye (Sveti Irinej) u blizini Srijemske Mitrovice.