Arhiv tekstova

Iako za to imaju prirodne datosti, pa i komparativne prednosti (čistota tla, recimo), zemlje jugoistočne Europe nisu dovoljno razvijene kada je riječ o organskoj proizvodnji, jedan je od zaključaka s VIII. međunarodnog festivala organskih proizvoda pod nazivom »Biofest«, koji je od 31. listopada do 2. studenoga održan u Subotici. Kako kaže Jelena Ivović, koordinatorica projekata Udruge »Terra’s«, koja je i organizirala »Biofest«, sudionici skupa složili su se oko postojanja nekoliko problema koji zajednički opterećuju ovu granu poljoprivrede u – Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, u Srbiji i na Kosovu. Prvi se tiče legislative, odnosno neusklađenosti domaćih zakona sa standardima Europske Unije kojoj – barem deklarativno – sve navedene zemlje teže. Osim toga, velika šarolikost u svakoj od njih, pa čak i unutar jedne zemlje (u BiH, primjerice, Republika Srpska ima zakonski uređenu oblast organske proizvodnje, ali ne i Federacija) opterećuju ionako skromnu međusobnu suradnju i trgovinu. Ivovićeva kaže da to jest problem, napose ako se u obzir uzme da je trgovina organskim proizvodima u načelu jednostavnija, brža i jeftinija u odnosu na one iz oblasti konvencionalne poljoprivrede. Kao drugi problem, ona navodi izuzetno male površine na kojima se odvija organska proizvodnja, pa samim tim, naravno, i mali broj proizvođača. Primjerice, u Srbiji ta brojka ove godine iznosi (tek) 11.000 hektara, što ne predstavlja niti 0,5 posto ukupno obradivih površina u zemlji. Da apsurd bude veći, samo prošle godine ta je brojka iznosila sićušnih 6.000 hektara tako da se u tom svjetlu za kratko vrijeme može govoriti o povećanom zanimanju za organskom proizvodnjom u Srbiji čak i preko 80 posto!

Hrvatska praksa i domaća teorija

 

Usporedimo li ove podatke s onima koje nam je iznio voditelj Odjela za ekološki integriranu proizvodnju u Ministarstvu poljoprivrede Hrvatske Tomislav Petrović, tek ćemo onda imati jasnu sliku gdje smo, čak i u odnosu na pojedine najbliže nam susjede. On, primjerice, kaže da se pod ekološkom proizvodnjom u Hrvatskoj trenutačno nalazi oko 35.000 hektara, što iznosi preko 3 posto ukupno obradivih površina. Tih 35.000 hektara, kaže Petrović, obrađuje blizu 2.000 proizvođača koji po hektaru – u ovisnosti raspolažu li livadama i pašnjacima ili voćnjacima – dobivaju od 250 do 800 eura. Uz ovaj dio spomenimo podatak da se u Srbiji organskom proizvodnjom prošle godine bavilo 317 proizvođača, kao i da su ove godine izostali iz sustava poticaja.

Ipak, bolje dane za organske proizvođače u Srbiji najavila je samostalna savjetnica za unapređenje organske proizvodnje u Ministarstvu poljoprivrede Jelena Mijić. Navodeći podatak da je za organsku proizvodnju 2011. iz proračuna Ministarstva izdvojeno 48.000.000 dinara, ona je rekla kako se za sljedeću godinu za istu granu poljoprivrede planira skoro deset puta više sredstava. Kao i njezina imenjakinja iz »Terra’sa«, Mijićeva je rekla da Srbija ima velike potencijale za razvoj organske proizvodnje, te da je novi saziv Ministarstva to (konačno) prepoznao. Kako je istaknula, zbog razmjerne nerazvijenosti domaće poljoprivrede, prelazak s konvencionalne na organsku proizvodnju u Srbiji je lakši u odnosu na (zbog kontinuirane i velike uporabe umjetnih gnojiva, herbicida, pesticida itd.) kemijski onečišćenije zemlje. Ističući da je za posljednjih 10 godina tržište organskih proizvoda povećano tri puta, Mijićeva je rekla da je promet organske hrane i pića u svijetu 2010. iznosio blizu 45 miljardi eura, od čega se samo na SAD odnosi 20 miljardi, dok je sa šest milijardi najveći promet u Europskoj Uniji zabilježen u Njemačkoj. Te činjenice ona navodi kao veoma izazovne kada je riječ o prelasku s konvencionalne na organsku proizvodnju. Međutim, kako su i proizvodnja, a samim tim i cijene proizvoda u ovoj drugoj grani skuplje, Mijićeva kaže da se organska poljoprivreda, napose u razdoblju konverzije (prelaska s konvencionalne na organsku) ne može valjano odvijati bez pomoći države.

U tom svjetlu direktor »Organic Control Systema« iz Subotice Nenad Novaković pozdravlja činjenicu da je za organsku poljoprivredu iz agrarnog proračuna za 2013. predviđeno oko 400 milijuna dinara. Bez obzira što to predstavlja tek oko 1 posto ukupnog agrarnog proračuna, Novaković kaže da je to povećanje i za 80 puta u odnosu na 2009., kada se za ovu granu poljoprivrede na državnoj razini izdvajalo više nego skromnih pet milijuna dinara. Svota od 400 milijuna, ističe sugovornik, pokrit će ne samo uvijek prijeko potrebne poticaje, nego bi mogla pripomoći i nekim drugim problemima s kojima se organski proizvođači susreću, kako u Srbiji tako i u njoj sličnim zemljama u regiji. Kao najveće probleme, a to potvrđuje i Jelena Ivović, on navodi uporabu i nabavu sjemenske robe i zaštitnih sredstava. Konkretno, riječ je o tome da sjemensku robu ili zaštitna sredstva iz, recimo, Hrvatske u Srbiji nije dopušteno koristiti ukoliko ona nisu odobrena od strane Ministarstva poljoprivrede. Vratimo li se na šaroliku i neuređenu legislativu u zemljama jugoistočne Europe i pomnožimo li to s brojem onih kod kojih je stanje uređenije, dobit ćemo približno točan broj problema na koje domaći organski proizvođači svakodnevno nailaze u praksi.

 

Industrijski pritisak u protočnom bojleru

 

Veliki zagovornik eko poljoprivrede i ovogodišnji dobitnik »Terra’sovog« specijalnog priznanja za medijsku popularizaciju organske proizvodnje, profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu dr. Miladin Ševarlić kaže kako od »trke za većim profitom« u konvencionalnoj proizvodnji najviše štete ima država. Po njegovim riječima, prednost organske proizvodnje ogleda se i u tome da ona, s obzirom na svoje specifičnosti, garantira upošljavanje većeg broja ljudi u odnosu na konvencionalnu. Navodeći podatak da je u Srbiji trenutačno oko 700.000 nezaposlenih i (bar) još oko 300.000 onih koji rade a ne dobivaju (redovno ili uopće) plaću, Ševarlić kaže da je upravo organska proizvodnja šansa za sve one koji imaju istinsku želju za poslom. Osim toga, on kaže kako je doprinos organske proizvodnje očuvanju prirode nemjerljiv u odnosu na svoju konvencionalnu konkurenciju, kao što je neupitno da se konzumiranjem organske hrane itekako utječe na zdravlje ljudi. Upitan zbog čega, onda, ovaj način proizvodnje nije razvijeniji ne samo u Srbiji nego i općenito, Ševarlić kaže da je to zbog »pritiska industrije«, odnosno proizvođača umjetnih gnojiva, mehanizacije, procesne tehnike i slično. Podsjećajući na nedavni »Marš zdrave hrane« (19. rujna) u Bruxellesu, sugovornik kaže da 80 posto agrarnog proračuna u svijetu služi kao »protočni bojler«, odnosno da se toliko sredstava vrati industriji koja prati poljoprivrednu proizvodnju, dok samoj poljoprivredi u prosjeku ostaje tek dvadesetak posto.

Ono što ističu svi sugovornici, uključujući i Tomislava Petrovića iz nama najrazvijenije Hrvatske, jest boljka da i ono malo organskih proizvoda koji se izvezu na Zapad tamo završe u sirovom obliku. Drugim riječima, i pokraj dobro razvijene prerađivačke industrije koja – pokazuje to primjer hrvatskog »Dukata« – razmjerno lako može proizvoditi i »više stupnjeve finalizacije«, taj se potencijal ne koristi. Otuda primjeri poput »Suncokreta« s Hajdukova ili ovogodišnjeg dobitnika »Terra’sove« nagrade za bio proizvod godine »Zdravo organic« iz Selenče više služe kao istinski izuzetak nego li pravilo. Sugovornici se slažu i u ocjeni da se uz pojam organske proizvodnje u zemljama u regiji obično vezuje proizvodnja voća ili povrća, a mnogo rjeđe mlijeka ili mesa, odnosno njihovih prerađevina.

Konačno, možda je bit cijele priče o upravo završenom »Biofestu« sadržan u činjenici da je, uz rješavanje već navedenih problema, najviše potrebno raditi na edukaciji i proizvođača i potrošača. U tom smislu Jelena Ivović kaže da će »Terra’s« ubuduće dodatno pojačati aktivnosti ove vrste kroz predavanja, seminare, tribine ili radionice kako bi se obrazovali ne samo oni koji se organskom proizvodnjom bave, nego i oni koji to namjeravaju činiti. Sve to, naravno, s osnovnim ciljem već spomenutog očuvanja okoliša i podizanja razine zdravlja stanovništva.