Arhiv tekstova

U protekla dva tjedna moglo se čuti, a i pročitati u dnevnom tisku, kako je ministar Mlađan Dinkić prilikom posjeta šeiku u Abu Dhabiu »obećao« da će osigurati dugoročan zakup 25.000 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini kako bi investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata uložio u mehanizaciju i sustave za navodnjavanje i obrađivao obećano mu poljoprivredno zemljište. 

Potom, i uz brojna negodovanja kako stručne javnosti tako i samih građana Republike Srbije, ministar ne odustaje od dogovora koji je postigao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima s tim da je novina u tome što će investitor iz Abu Dhabija biti strateški partner u srpskim poljoprivrednim kombinatima, a da će zemljište koje se namjeravalo izdati u zakup partnerima iz UAE-a dati poljoprivrednicima iz Srbije. Međutim, investitori su jako zainteresirani i za obradu poljoprivrednog zemljišta jer ta zemlja ima interes za hranom.

 

Prijateljska obećanja 

 

Asocijacija »Vojvodina agrar« i Udruženje poljoprivrednika »Klub 100P plus« smatraju kako je prilikom posjeta Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Dinkić »ponizio« domaće poljoprivrednike »dajući« 25.000 hektara zemljišta bez tendera. »Na taj način je poslao jasnu poruku poljoprivrednicima kako su nesposobni obrađivati svoju djedovinu, a vlasnicima oduzete imovine da nema namjeru provesti Zakon o restituciji i ikada vratiti zemljište onima od kojih je oduzeto«, navodi se u prosvjednom pismu koje su uputili predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, premijeru Ivici Dačiću i ministru poljoprivrede Goranu Kneževiću.

Ministar financija je na prozivke, Asocijacije »Vojvodina agrar« i Udruženja poljoprivrednika »Klub 100P plus«, poručio kako, ukoliko članovi udruge poljoprivrednika žele baš ta gazdinstva, neka daju jamstva da imaju novac i on će raspisati tender. Ovakvim odgovorom ministar ne samo da je degradirao sve zainteresirane za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta, nego je ovo i svojevrsna demonstracija njegove »sile« jer za njega zakon ne važi iako je, paradoksalno, on sam sudjelovao u njegovom donošenju.

Iako ministar iz dana u dan daje na prvi pogled različite izjave i djeluje kao da je uistinu »shvatio problem«, to nije tako. Postavlja se pitanje je li to što će inozemni investitori biti strateški partneri u poljoprivrednim kombinatima, a domaći će zemljoradnici imati mogućnost obrađivati spomenuto poljoprivredno zemljište, to praktički značiti da će poljoprivrednici raditi za strateškog partnera? Hoće li strateški partner, s obzirom da će preuzeti na upravljanje poljoprivredne kombinate, moći sve što se proizvede na zemljištu poljoprivrednih kombinata i  izvesti u svoju matičnu državu? Dobiva li na taj način zemlja sa skoro nepostojećim obradivim poljoprivrednim zemljištem 25.000 hektara kvalitetne zemlje koja joj je prijeko potrebna, jer kako i sam ministar kaže: » ...Ima interes za hranom« ?

Ovakvim postupcima ministar je ponizio poljoprivrednike, jer im je u realnosti poslao poruku – Evo, ako već toliko hoćete tu zemlju, evo vam je pa radite na njoj, ali za nekog drugog, a ne za sebe, a posredno i za državu. Ministar kao da zaboravlja da je ta zemlja državna svojina, a kako izgleda, on je državnu svojinu izjednačio sa svojom privatnom imovinom, jer svatko može samostalno raspolagati samo svojom imovinom i njome upravljati po svom nahođenju. Kako drugačije i tumačiti ovo prijateljsko »u državnom interesu« obećanje nego kao dogovor između vlasnika i zainteresirane osobe? 

 

Pitanje zakupa

 

Svojim prvobitnim izjavama ministar Dinkić je grubo prekršio odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu  za čije se donošenje sam zalagao još 2005. godine. Naime, prema odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivredno zemljište u državnoj svojini može se dati u zakup, ako je godišnjim programom zaštite, uređenja i korištenja poljoprivrednog zemljišta predviđeno za davanje u zakup fizičkoj, odnosno pravnoj osobi za razdoblje koje ne može biti kraće od jedne godine, niti duže od 20 godina. S tim što  je zanemario činjenicu da je zemljište koje je ministar prvobitno planirao dati šeiku predmet restitucije, kao i da ga domaći poljoprivrednici već godinama pokušavaju zakupiti od države kako bi ga obrađivali. 

Važno je napomenuti kako se, prema gore navedenom zakonu, poljoprivredno zemljište u državnoj svojini, koje je suglasno Zakonu o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine evidentirano u Republičkoj direkciji za imovinu Republike Srbije, može dati u zakup na razdoblje do tri godine, a ne u dugoročni zakup kako je sam ministar prvobitno najavljivao. Također, ovo pitanje zakupa na isti način regulira i Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju (restitucija)  u kome stoji da zakupac nepokretnosti koja je predmet vraćanja ima pravo koristiti nepokretnost za obavljanje svoje djelatnosti, ali ne duže od tri godine od izvršnosti rješenja o vraćanju imovine, s tim što se bivši vlasnik i obveznik mogu i drukčije sporazumjeti. Ugovor o zakupu zaključen s namjerom da se osujeti ostvarenje prava bivšeg vlasnika ne proizvodi pravno dejstvo. Također, bivši bi vlasnici mogli stupiti na mjesto zakupodavca (države Srbije) i imaju pravo na zakupninu, ali ne mogu jednostrano mijenjati visinu zakupnine i druge odredbe zatečenog ugovora o zakupu.

 

Zakon (ne)važi za sve

 

Pokraj navedenih zakonskih rješenja, ministar je prekršio zakon i u dijelu u kojem se navodi da se javnim oglašavanjem daje u zakup  poljoprivredno zemljište u državnoj svojini, također da se davanje u zakup odvija javnim nadmetanjem u dva kruga. Odluku o raspisivanju javnog oglasa i odluku o davanju u zakup zemljišta donosi nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave na čijem se teritoriju nalazi poljoprivredno zemljište u državnoj svojini, uz suglasnost Ministarstva, a ne obrnuto, da tu odluku donosi ministar uz suglasnost nadležnog tijela jedinice lokalne samouprave na čijem se teritoriju nalazi poljoprivredno zemljište. 

U ovom slučaju, da zakon važi za sve i nitko tko se ogriješio o njega neće biti pošteđen, što se u posljednje vrijeme može čuti od pojedinih državnih dužnosnika kao osnovna politička okosnica nove vlasti, ne važi.  Čini se kako se nastavilo s praksom selektivne primjene zakonskih odredbi i da je vladajuća politička garnitura i dalje imuna na sve što učini, ne učini, ili propusti učiniti. I pokraj svih ovih zakonskih ograničenja ministar svojom posljednjom izjavom opet dovodi u nedoumicu javnost, jer se stvara dojam kako će, eto, poljoprivrednici dobiti  mogućnost obrađivati zemlju kad su je toliko htjeli i da im je ministar izišao u susret i prihvatio njihove primjedbe. Međutim,  ministar je  poslao jasnu poruku kada je izjavio kako ne odustaje od dogovora koji je utvrđen u Abu Dhabiju. Veoma je jasno koji su mu prioriteti, jer ovakvim izjavama samo pokušava na trenutak smiriti javnost i fokus prebaciti na neke druge društvene događaje, pa da se njegov plan u miru i daleko od očiju javnosti odvija po prvobitnom planu. Drugi problem je taj što je i sam postupak restitucije jako spor, pa se ne može stvoriti jasna vlasnička slika nad poljoprivrednim zemljištem u državi, što na žalost daje prostor ovakvim političkim manipulacijama.

Ostaje nam samo pratiti što će se dalje događati po ovom pitanju i nadati se da je još malo zdravog razuma ostalo te će se pokušati na vrijeme sagledati sve štetne posljedice koje bi mogle nastati po državu i njene građane.