Arhiv tekstova

U povodu obilježavanja 100. obljetnice rođenja fra Beata Bukinca, u Subotici i njegovom rodnom Baču prošloga su četvrtka i petka održana predavanja o životu i djelu ovog kulturnog velikana u vojvođanskih Hrvata.  

U oba mjesta ovim povodom služene su svete mise, a predavanja je održao dr. sc. Robert Skenderović, viši znanstveni suradnik s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i jedini doktor povijesnih znanosti među bunjevačkim Hrvatima.

 

Značajno djelo

 

Djelo franjevca Beata Bukinca (Bač, 31. srpnja 1912. – Karlovac, ? 29. lipnja 1945.) »O ulozi franjevaca u seobama hrvatskog naroda u XVI. i XVII. stoljeću« predstavlja zacijelo važan izvor za istraživače mjesne povijesti šokačkih i bunjevačkih Hrvata. Ovaj je tekst ustvari Bukinčeva doktorska dizertacija koju je objavila »Pučka kasina 1878« u Subotici 2007. godine u prijevodu Bele Tonkovića, lic. Phil., lic. Theol.

Robert Skenderović je u svom predavanju naveo i imena zaslužnih franjevaca koji su radili na zaštiti bačkih Hrvata te na podizanju njihove nacionalne svijesti. Bukinčeva generacija intelektualaca bila je zahvaćena Prvim, a potom i Drugim svjetskim ratom, što im  je otežavalo razvoj povijesnog istraživanja. Pri tome je pojašnjavao sva tri poglavlja Bukinčeve knjige, ukazujući na povijesne istine i zablude koje su neki činili prije Bukinca. Želeći naglasiti ulogu franjevaca u seobama hrvatskog naroda u ove krajeve Bukinac u uvodu svoje knjige kaže: »Hrvatski narod, raspršen već u XVII. st., a možda već i u XV., na područjima južne Ugarske, nije imao druge vođe i pastire osim franjevaca. Oni su u XVII. st. bili skoro jedini vođe naroda u seljenjima iz Bosne ili iz drugih područja pod turskom vlašću.«

 

Arhivski izvori

 

Jedna od kvaliteta njegove dizertacije je i što je ukazao na brojne izvore na kojima je radio u vatikanskim arhivima. Radeći tamo na arhivskoj građi on je prvi koji je otkrio najdragocjeniji izvor kada je riječ o povijesti bačkih Hrvata u razdoblju XVI. i XVII. stoljeća. On je kritizirao ponekad i Antunovića, Pekića, Ivanića, Ivića, Popova, Stajića, a pogotovo Jovana Erdeljanovića, koji je bio prosrpski orijentiran. Bukinac je u svom djelu ukazivao na mnoge vrijedne izvore  i literaturu, a danas je stanje u  povijesnoj znanosti mnogo uznapredovalo u djelima Sekulića, Hoška i drugih povjesničara, koji svojim stručnim metodskim pristupom tragaju za  povijesnom istinom.

Ono što je bitno, Bukinac je u svom djelu jasno ukazivao na činjenicu da se povijest bačkih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca ne može sagledavati izvan konteksta povijesti Hrvata u cjelini, što prije njega nije bilo prihvaćeno. U vrijeme kad je fra Bukinac pisao svoje djelo među hrvatskim povjesničarima o bačkim Hrvatima malo se pisalo, a pogotovo o navedenome razdoblju. Tek su ponešto o tome pisali mađarski ili, pak, približno isto srpski. Bukinac je prvi koji je koristio znatno više izvora i literature nego svi njegovi prethodnici.

Bijeg iz Bosne

 

U XV. st. katolička je vjera trijumfirala u cijeloj Europi, a u XVII. st. pred očima imamo Otomansko Carstvo u cjelini, koje je, budući da je imalo islamsku vjeru kao dominirajuću vjeroispovijest, bilo najljući neprijatelj kršćana, kojega se cijela Europa bojala. Otuda postaje jasno da mnogi kršćani bježe iz Bosne i sele se iz krajeva koje su Turci zauzeli. Na početku episkopata biskupa fra Marijana Maravića od 1645. do 1655. iz Bosne se u Mađarsku iselilo 2000 obitelji. U tom, drugom valu doseljavanja, polovicom XVII. stoljeća u Baču je bilo oko 3 tisuće katolika.

»Iz rečenoga je lako zaključiti kako je prvih desetljeća XVII. st. u Baču bilo dvije vrste stanovnika. Dijelom su to stanovnici koji su tamo živjeli još iz vremena Turaka – koji su vjerojatno već ranije došli iz Bosne, bar većim dijelom, a dijelom oni koji su 1688. godine došli s franjevcima iz mjesta Gradovrha i njegove okoline«, kaže u svojoj knjizi Bukinac.

Kao zaključak predavanja može se istaknuti  tvrdnja koju je Bukinac ustvrdio, da su na ovom prostoru bile tri župe, a da je najstarija bila Bač s osam okolnih sela. Potom slijede župe na prostoru Sombora, Baje i Bajmoka, te Bunjevci, koju je činio teritorij oko Subotice i Segedina.

Posve je sigurno da bi Bukinac napisao još mnogo povijesnih radova,  da nije njegov život završio nakon Drugog svjetskog rata i dolaska novih vlasti, kada je 1945. u Karlovcu strijeljan, naveo je dr. Skenderović.

Suorganizator ovih predavanja koje je inicirao Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata,  u Baču je bila tamošnja udruga »Tragovi Šokaca«, čija je pjevačka skupina nastupila prigodom večeri održane u dvorani bačkog Kulturnog centra.