Arhiv tekstova

Svaki oltar crkvica u malom

Nedavno je u tjedniku »Hrvatska riječ« izašla fotografija jednog od oltara varaždinske katedrale. Tiskano je i nekoliko podataka o Varaždinskoj biskupiji. Samo spominjanje crkve i jedva prepoznatljiva slika u meni je izazvalo niz asocijacija.
    Varaždinska stolnica bila je nekada đačka crkva. U vrijeme mog djetinjstva, u doba Drugog svjetskog rata, u doba koje su stariji nazivali »prije prevrata«, a mi mladi, poučeni u školi, »prije oslobođenja«, u tu crkvu naš vjeroučitelj dovodio je svoje učenike.
USPOMENE: I danas ga se sjećam. Bio je mlad i uvijek nasmijan. Tamna put, žive oči i vrlo pune usne podsjećale su na mladog Puškina. Samo je Aleksandar Sergejevič (zbog podrijetla) imao daleko kovrčaviju kosu. I načinom odijevanja – dugi kaput ili pelerina preko mantije – djelovao je nekako starinski. Zvao se Hamdija (čudno ime za katoličkog svećenika). Njemu smo, ukoliko bismo izostali s mise, donosili ispričnice. U to vrijeme dječaci i djevojčice bili su odvojeni u razredima, pa i u crkvi. Duge, uske crkvene klupe bile su načičkane svečano obučenim djevojčicama za nedjeljnu misu. Među njima bila sam i ja. Živo se sjećam događaja koji se desio 40 i neke godine prošlog stoljeća. Bila sam postiđena, valjda mi se zbog toga toliko urezao u sjećanje. S djevojčicom, koja je sjedila pokraj mene, izmjenjivala sam tijekom mise svete sličice, kao što i danas djeca izmjenjuju sličice iz raz-nih albuma. Sličice smo držale u molitvenicima. U žaru zamjena i izbora bile smo, vjerojatno, previše glasne. Prilikom izlaska iz crkve pred portalom, u gužvi, jedna nekoliko godina starija djevojčica (iz razreda moje sestre) čvrsto me uhvatila za mišicu, stegnula i gotovo uštinula (Mi kajkavci rekli bismo – ščipnula). Autoritativno mi se obratila i ukorila me. Budući da sam bila mala, ona mi je izgledala odraslom – sa strogim pogledom i crvenkastim, bucmastim licem. Djelovala mi je kao produžena ruka našeg vjeroučitelja, ali daleko stroža, netolerantnija. Postidjela sam se i, čini mi se, o događaju nisam nikome govorila. Kad bih je kasnijesrela, odvraćala bih pogled u neprilici.
    Prekrasna građevina isusovačke crkve – đačke u fundusu mojih sjećanja ostala je zabilježena kao mračna, negostoljubiva. Varaždinci je nisu često posjećivali. Nije ni čudo. U strogom centru, u baroknom jezgru grada, bilo je osim isusovačke crkve još pet crkava. Zbog množine crkava na malom prostoru Varaždin je bio poznat pod imenom Mali Rim već u XVIII. stoljeću. Na području grada bilo je u to vrijeme oko desetak crkava i kapela.
OBNOVA CRKVE: Danas je isusovačka crkva, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, zasjala punim sjajem. Postala je stolna crkva u novoj Varaždinskoj biskupiji osnovanoj 1997. g. Restauracija je počela od pročelja crkve još u doba socijalizma i zajedničke nam države. Svojom crvenkasto-roza bojom privlačilo je poglede i odudaralo od sivila ostalih zgrada. Dobilo je reprezentativan izgled. Zastupnici u Skupštini općine imali su hrabrosti tražiti sredstva za obnovu crkve, budući da je zbog svoje ljepote i umjetničke vrijednosti postala mjestom održavanja manifestacije – Varaždinske barokne večeri. Obraz grada trebalo je čuvati, pa makar samo i fasadom, jer su TV mediji nemilosrdni i sve objelodanjuju. Restauracija unutrašnosti crkve počela je kasnije. Od 1982. do 1995. g. crkva je temeljito restaurirana izvana i iznutra. Danas svaki oltar je crkvica u malom i sjaji svojim posebnim sjajem. Vjerujem, kad bi danas neke nove generacije đaka ponovno svake nedjelje ulazile u tu crkvu, njihova buduća previranja po sjećanju bila bi obojena svjetlošću.
    Cjelinu sa crkvom čini prostrana zgrada kolegija. Za prosvjetnu djelatnost isusovaca bio je potreban prostor. U XVII. stoljeću u značajnijim hrvatskim gradovima, pa i u Varaždinu, isusovci otvaraju učilišta – gimnazije, a u Zagrebu teološki i filozofski fakultet. Nažalost, pri vraćanju crkvene imovine vlasnicima – crkvi, ovaj dio imovine crkvi nije vraćen, već je za potrebe Biskupije Skupština Općine dodijelila crkvi drugu zgradu. Varaždinci su, izgleda, iskvareni socijalizmom naučili previše dugo koristiti tuđu imovinu. Barokna crkvena zgrada na glavnom gradskom trgu previše je već urasla u civilni i laički život grada, da bi je bili spremni vratiti. Bila je zgrada Općinskog suda, a sada su u njoj prostorije Ekonomskog fakulteta ogranka Sveučilišta u Zagrebu. Mislim da se u njenim nadsvođenim hodnicima s lukovima i prostorijama, čiji su mali prozori dijametralno suprotni debljini zidova, studenti bolje osjećaju nego u modernoj zgradi na periferiji grada. Ona bi možda svjetlošću i širinom bila inspirativnija za rad, a ova, sadašnja, atmosferom za sanjarenje – mladosti su svojstvene obje opcije.
    Da završimo misao. Šteta što oni, koji su odlučivali o sudbini zgrade bivšeg isusovačkog kolegija, nisu odlučili zadovoljiti pravdu i oduzetu imovinu u cijelosti vratiti onakvu kakva je bila. Tada bi crkva i pripadajuće joj zgrade činile zatvorenu i funkcionalnu cjelinu.
    Mi ovdje, u Subotici, još smo daleko od ovakvih razmišljanja. Daleko smo i od početnih koraka.
POVIJEST: Crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije – današnju varaždinsku katedralu gradili su isusovci u XVII. stoljeću (1642. – 1646.). Kao voditelj gradnje spominje se isusovac Juraj Matota. Glavni financijer i dobrotvor crkve je grof Gašpar Drašković, a i tijekom XVIII. stoljeća, kada se dotjeruje unutrašnjost crkve, glavni darovatelj je obitelj grofova Draškovića.
    Crkva je građena u ranobaroknom stilu, jednobrodna je sa šest pomoćnih kapela. Sve su u prošlosti imale svoje oltare, a danas su sačuvana tri – izgrađena u duhu baroka i rokokoa. Osebujnom ljepotom i raskoši ističe se monumentalni glavni oltar, koji ispunjava gotovo čitav prednji zid crkve.
    Posebnu vrijednost crkve čine nove orgulje (pete po redu od postanka crkve) završene 1998. g. Ljepotom zvuka upotpunjuju glazbeni doživljaj na Varaždinskim baroknim večerima.
    Ljepoti ovog sakralnog zdanja ne dive se samo suvremenici. Već u XVII. stoljeću kajkavski pisac Juraj Habdelić, pišući o crkvi Uznesenja BDM, zapisao je u »Zercalu Marijanskom«: »Ktere prispodobne ne štimam v slovenskom orsagu zvun biš-kupske zagrebeč-ke« (Ne smatram joj ravnom niti jednu u slavonskom kraljevstvu osim zagrebačke stolnice).