Arhiv tekstova

Konji su oduvijek bili dio tradicije ovdašnjih bačkih Hrvata, ali su moderno doba i urbani način života učinili svoje. U stanovima i gradskim kućama nema mogućnosti za držanje ovih plemenitih životinja, no ljubav prema njima ostaje. Fotografija pred vama je nedavno načinjena i svojom svježinom nastajanja u najboljoj mjeri potvrđuje prethodne tvrdnje.

Jedanaestogodišnji Luka Prćić, koji je na fotografiji zabilježen prilikom treninga jahanja,  zavolio je konje doslovno od malih nogu, započinjući s jahanjem na minijaturnim poni konjima na ergeli »Jadran« na Kelebiji.

»Sve je počelo još u vrtiću, kada smo organizirano otišli na malu ekskurziju na ergelu i tada sam prvi puta uzjahao nekog konja. Ipak, za ozbiljnije jahanje morao sam pričekati do sedme godine, kada sam skupa s roditeljima počeo češće dolaziti na Kelebiju i učestalo jahati. Isprva su to bili poniji Mila, Baltazar, Mrvica, Miledi i ostali, a kada sam ojačao, prešao sam na velike konje koje jašem već nekoliko godina«, započeo je svoju priču o konjima i ljubavi prema njima Luka Prćić. 

 

JAHANJE JE OZBILJNA STVAR

Iako se na prvi pogled jahanje čini lijepom zabavom u prirodi, ova vještina zahtijeva veliku odgovornost i ozbiljnost u ophođenju sa životinjama iznimne snage i energije.

»Tijekom jahanja uvijek se mora biti maksimalno koncentriran i obazriv, jer ako se konj primjerice uplaši, on može lako zbaciti slabijeg jahača i trkom odjuriti put svoje štale. Također, kobile koje imaju ždrijebad mnogo su nervoznije tijekom jahanja jer su im misli usmjerene prema svojim mladima. Zbog svega toga mora se biti uvijek obazriv i dobro paziti što konj gleda, ali i što ostali jahači u skupini rade kako slučajno ne bi došlo do nekih nepredviđenih situacija koje bi mogle dovesti do potencijalnih ozljeda jahača i konja. Jahanje je ozbiljna stvar i ne trpi neozbiljnost«, naglasio je mlađani jahač Luka. 

 

KONJI ZA TRENING

Kako postaje stariji Luka postupno mijenja konje za jahački trening i sada jaše već ozbiljna grla za koje je potrebna solidna vještina.

»Volim jahati pastuha Barona i kastriranog pastuha Dragona, ali i kobile Kopos, Karmen i Neretvu, a svi oni i one su konji lipicanci po kojima je i ergela Jadran nadaleko poznata. U pitanju su konji raznih uzrasta i starosti, no svi su oni dresirani za jahački trening i zbilja je pravo zadovoljstvo jahati ih i družiti se s njima. Jahanje treniram svakog petka, subote i nedjelje, a trening traje otprilike sat vremena tijekom kojeg jašem i družim se s konjima.  Uvijek im ponesem i neku slasticu poput mrkve, jabuke ili malo šećera, čime ih nagradim nakon treninga. Potom slijedi i četkanje konja, što je gotovo neizostavni dio svakog jahanja.« 

 

DRESURNO JAHANJE

Konjički sport je definitivan Lukin izbor, a kada još malo poraste volio bi se natjecati u dresurnom jahanju koje objedinjuje sve ono što čini jahanje konja lijepim i atraktivnim.

»U dresuri ima i galopa i preskakanja prepona, no dominira vještina učenja i treniranja konja veoma složenim zadaćama. Volim jahanje i jednostavno svaki puta uživam kada dođem na ergelu, pa bih želio postati još bolji jahač i jednoga dana natjecati se na velikim konjičkim natjecanjima. No do toga još ima mnogo vremena tijekom kojeg ću još marljivije trenirati jahanje i nastojati još više unaprijediti ovu plemenitu vještinu. Svaki odlazak na novo jahanje, te vrijeme provedeno na konju i u prirodi doživljaj je kojem se uvijek iznova radujem.«