Arhiv tekstova

Osamdesetih godina prošlog stoljeća svečana dvorana Doma kulture u Tavankutu slovila je za najljepšu takve vrste u Vojvodini. Ovdje je 1984. godine snimana televizijska emisija »Znanje-imanje«, za tu je prigodu potpuno renoviran Dom kulture, a na tada izvedenom interijeru dvorane i danas bi mogli pozavidjeti mnogi slični gradski prostori. Najveći dio objekta je kazališna dvorana, ovdje su i prostorije KUD-a »Matija Gubec«, smješten je ogranak Gradske knjižnice, potom još jedna svečana mala dvorana za sastanke i prazan poslovni prostor. Ogromnu zgradu u središtu sela gradili su mještani ‘60-ih godina, ali je ona danas, kao i mnogi seoski domovi kulture, otužna slika siromaštva i nebrige. Propadanje traje desetljećima dijelom i zato što je seoskim domovima kulture kao i ostalim poslovnim prostorima koji su nekada bili imovina mjesnih zajednica, mijenjano vlasništvo, prelazili su iz lokalnog u državno čime se gubila i odgovornost za gazdovanje, a prostorije neminovno propadale. Predsjednik Skupštine Mjesne zajednice Tavankut Slavko Benčik objašnjava kako su danas svi ti objekti u vlasništvu Republike Srbije, odnosno Grada Subotice, te Mjesna zajednica ima samo pravo korištenja, dok pravo raposlaganja ima Gradska uprava.

 

Pravo korištenja i pravo raspolaganja

 

»Poslovni prostor je prazan već dosta dugo, svojedobno je bio raspisan natječaj, kao i za ostale poslovne prostore, ali vjerojatno nije bilo zainteresiranih i tako je ostao prazan, a mi možemo samo sjediti prekriženih ruku jer ne možemo ništa poduzeti. Moram reći kako smo do prije par godina kao mjesna zajednica imali pravo raspolaganja i time imali pravo izdavati u zakup, voditi brigu o tome, prikupljati zakupnine, ali sada je sve to ukinuto. Što se tiče održavanja, naravno da mjesna zajednica nema sredstva, niti u nekom drugačijem modelu vlasništva, jer je cijeli objekt doista suviše velik. Možemo li imovinu dobiti nazad? Ne znam što bih rekao, da su nam je mislili vraćati ne bi je oduzeli prije nekoliko godina«, kaže Benčik.

On smatra kako je u ovom trenutku možda i bolje što je cijela zgrada u vlasništvu Grada, jer milijunske iznose koji su neophodni za njezino renoviranje, mjesna zajednica nema načina osigurati. Novac koji se prikupljao iz zakupnina od poslovnih prostorija mogao je koristiti za osnovno održavanje i sitne intervencije, ali s druge strane to je i nezahvalan posao i velika obveza. »Procedura kod izdavanja je jasna, raspisuje se javni oglas, prikupljaju ponude, bira povjerenstvo, itd. Ta procedura traje i naravno uvijek postoji sumnja u taj rad, je li on pravno u redu, je li po zakonu, događaju se neugodnosti, a to sve kažem stoga što smo svi mi u Mjesnoj zajednici volonteri, a to je 15 članova Skupštine i pet članova u Savjetu. Jedina plaćena osoba je tajnik Mjesne zajednice, ostali su volonteri koji žele svojim doprinosom poboljšati život u Tavnakutu i usmjeriti razvoj Tavankuta prema cilju koji smatraju najboljim. Radimo dragovoljno, i u stvari i ne znamo puno proceduralnih stvari,  a snosimo punu zakonsku odgovornost za eventualni propust ili pogrešku«, kaže Slavko Benčik.

 

Suština

 

U nastojanju da se započne ozbiljnije renoviranje Doma kulture, vodstvo Mjesne zajednice je prije izvjesnog vremena dalo da se izradi idejni projekt renoviranja objekta, ali tu se i stalo. »Nismo imali novca da se napravi i konkretan projekt, a naravno bez njega ne možemo konkurirati na određene adrese i fondove za sredstva. Međutim, i taj sam projekt košta a mi nemamo svoja sredstva, odnoso dobijemo od Grada samo za funkcioniranje mjesne zajednice i plaću tajnika, sve ostalo ovisi o Gradu. Moje viđenje mjesnih zajednica je dosta pesimistično, mi smo tu neka spona između mještana i Grada Subotice, tu smo da prosljeđujemo zahtjeve, molbe, stavove građana prema Gradu i prenosimo povratne informacije. Dakle, nemamo puno ovlasti niti mogućnosti, a rekao bih, obveza i odgovornosti dosta«, smatra Benčik.

On dodaje kako nije suština u tome čije je vlasništvo nad domovima kulture, već u tome da treba nešto uraditi na njihovoj obnovi. »Velika dvorana se koristi dva, tri puta tjedno, jer je koriste članovi KUD-a za svoje probe, često je neophodna zbog nekih skupova, sastanaka, koncerata većih razmjera koje pripređuju političke stranke, razna uduženja i društava. Tavankut se može pohvaliti bogatim duštvenim životom koliko je to za jedno selo moguće, i Dom kulture ima svoju namjenu kakva i treba biti«, ističe Slavko Benčik. 

U Subotici nisu sva izvangradska naselja uspjela sačuvati svoje domove kulture, jer su mnogi od njih privatizirani. Naime, ‘90-ih godina raspisom ondašnjeg pokrajinskog Izvršnog vijeća nastojalo se da lokalne samouprave zaštite koliko je to moguće sve domove kulture, koji su bili uknjiženi kao društvena poduzeća, stoga što se nisu mogli financirati iz gospodarstva koje je sve više propadalo. To je bila formalno-pravna osnova kako bi se ti objekti mogli održavati, jer su s gospodarstvom siromašile i mjesne zajednice koje više nisu imale novca. Međutim, uknjiženi na lokalna poduzeća, mnogi od tih domova su bili prodavani zajedno s poduzećima u postupku privatizacije. To se dogodilo u Đurđinu, Bikovu, gdje su domovi kulture bili uknjiženi kao vlasništvo Peščare i Agrokombinata, istu sudbinu doživjeli su Šupljak, Aleksandrovo. Poslije je oko toga vođeno nekoliko postupaka i sudskih sporova, u jednom od njih, primjerice, Bačko Dušanovo je uspjelo vratiti imovinu, a drugima je to uspjelo tek djelomično. 

 

Zakon

 

Tajnica Tajništva za građevinarstvo i imovinu Gradske uprave Ana Lacković ističe kako Zakon o javnoj svojini u čl. 18 predviđa da mjesne zajednice i drugi oblici mjesne samouprave imaju pravo korištenja nad stvarima u javnom vlasništvu jedinica lokalne samouprave. »Mi još nismo uskladili sve mjesne zajednice s ovim propisima. Sada je u tijeku usklađivanje, popisujemo i vadimo listove nepokretnosti, i onda utvrđujemo gdje je kako upisano, jer imamo jako stare upise. U Tavankutu je već upisano javno vlasništvo po novom zakonu i pretpostavljam da će u gradskom proračunu za sljedeću godinu biti predviđena sredstva da se u mjesnim zajednicama gdje je to urgentno, poprave neki objekti«, kaže Ana Lacković.

Ona smatra kako bi mjesne zajednice, ako su već nositelji prava korištenja, uz suglasnost lokalne samouprave mogle ipak dobiti i pravo raspolaganja. »Mislim da ćemo svakako mijenjati naše akte, i tada moramo predvidjeti kako ćemo s mjesnim zajednicama regulirati to pravo. Morat ćemo u  aktima predvidjeti hoćemo li im dati pravo da izdaju u zakup prostorije koje im nisu neophodne. Sada pristupamo popisu gdje ćemo imati točnu sliku o tome što imamo, propremaju se popisna povjerenstva i tada ćemo znati što je u funkciji, što mjesne zajednice koriste za rad, a gdje imaju eventualno višak nekog prostora koji bi se mogao izdati i od kojeg bi oni imali neku zakupninu«, kaže Ana Lacković.