Arhiv tekstova

U Srijemu se, osim poljoprivrede i stočarstva, po nekim povjesničarima već u doba Rimljana razvilo i vinogradarstvo. Na važnost poljoprivrede u Ugarskoj Kraljevini ukazuje i Idrisijev putopis nastao oko 1154. godine. On u poglavlju Klime piše: »Imaju gazdinstva (ili majure? op. aut.) i obrađene njive. Žito je pak jako jeftino, jer se može naći u izobilju«... Stanovnici cijelog ovog kraja – pod time podrazumijeva stanovništvo Ugarske (op. aut.) – su zemljoradnici, bave se stočarstvom i poljoprivredom, imaju sela i raspolažu obrađenim njivama. Iz Idrisijevih, ali i iz putopisa drugih arapskih pisaca, jasno se vidi kako sredinom XII. stoljeća u Ugarskoj postoje gradovi, sela i gazdinstva (majuri). 

Pretpostavljamo kako pod »gazdinstvima« Idrisi (ili oni koji su mu davali podatke) podrazumijevaju kraljevske curtise, a pod majurima – sluginska, udvornička sela, tzv. villa udvornicus. U međuriječju Dunava i Tise bavili su se uglavnom gajenjem rogate marve, a po bizantskim izvorima konje su gajili u većem broju u Srijemu. »Srijem je najplodniji dio ugarske zemlje, koji je ravan i pogodan za gajenje konja«, danas pak gaje svinje.

 

Vinogradarstvo

 

Po pisanim dokumentima, u III. je stoljeću došlo do bitne promjene u vinogradarstvu u Rimskom Carstvu. Naime, tada je car Probus ukinuo zabranu gajenja vinove loze u provincijama, jer prije ove carske uredbe vinovu je lozu bilo dopušteno gajiti samo na talijanskom poluotoku. Car je dozvolio da Gali, Hišpani i Britanci mogu zasaditi vinograde i proizvoditi vino. Sam je dao zasaditi probrane vrste vinove loze pokraj svog rodnog grada Sirmiuma na brdu Alma Mons (nezadovljni legionari koji su krčili teren za vinograde i iskopali kanale za odvodnjavanje, prvo su mučki ubili cara, a zatim mu podigli spomenik). Po Viktoru Aureliju (Aurelius Victor) on je od kuće donio ljubav za obradu vrtova i vinograda i time je želio da njegova rodna zemlja ekonomski procvjeta. Ovaj u biti ekonomski pothvat opravdavala je blizina tržišta, veliki grad, povremeno sjedište careva i carskog dvora sa svitom u Sirmiumu. Naravno, izraziti južni položaj vinograda i sama klima bili su isto jedan od razloga osnivanja vinogorja. Navodno, prije nego što se odlučio da sjedište carstva premjesti u Konstatinopol, car Konstantin Veliki jedno je vrijeme razmatrao mogućnost da svoje carsko sjedište premjesti iz Rima u Sirmium.

Mária T. Bíró smatra kako je malo vjerojatno da postoji kontinuitet između rimske vinske kulture i srednjovjekovnog vinogradarstva. Ako su i postojali veliki vinogradi, u olujama seobe naroda sigurno su uništeni, jer ako je prolazeća vojska spalila žitarice, iduće se godine ona može ponovno saditi, ali uništeni vinograd najranije za pet godina postaje rodan. Gajenje vinove loze postaje ponovno aktualno širenjem kršćanstva, jer se vino koristilo za obredne svrhe. Od izvještaja o vinogradima u III.-IV. stoljeću do nove, intenzivne kristijanizacije u Srijemu proteklo je ipak sedamsto godina. 

Novi početak gajenja vinove loze u Srijemu

 

Riječi vezane za vinogradarstvo svjedoče o tome kako su Ugari prilikom naseljavanja Karpatskog basena poznavali tehniku gajenja vinove loze i pravljenja vina. Vjerojatno je da se gajenje loze radilo u gajevima. Rekli smo kako širenjem kršćanstva raste potreba za vinom, ali ona nije korištena samo u obredne svrhe, nego po reguli (pravilniku) sv. Benedikta svakom monahu dnevno je pripadala najmanje jedna hemina (oko tri decilitra) vina. Najraniji izvještaji, dokumenti o vinogradarstvu potječu iz XI. stoljeća, po kojima se proizvodnja vina u početku odvijala na posjedima velikodostojnika i u naseljima koja su pripadala kralju, u curtisima i udvorničkim selima odnosno na teritorijima županijske organizacije – terra castriensis. Vinograde obrađuju sluge ili skupina za to odvojenih vinara. Već krajem XI. stoljeća vinogradarstvo postaje zasebna djelatnost i prvi se put pojavljuju podanici koji porez plaćaju vinom i zovu se vinitores. U Srijemu doseljenici iz Francuske su najzaslužniji za obnavljanje vinograda.