Arhiv tekstova

Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice predstavlja tijelo pokrajine s kojim surađuju nacionalna vijeća i koordiniraju rješavanje problema u svezi obrazovanja i službene uporabe jezika. U djelokrugu svog rada Tajništvo preko svojih tijela obavlja i upravni nadzor nad službenom uporabom jezika, izvršava prevode akata i na hrvatski jezik i rješava bitna pitanja u području obrazovanja. Neposredno nakon ponovnog imenovanja na funkciju pokrajinskog tajnika u ovom tajništvu i na funkciju potpredsjednika Vlade APV, a nakon mjesec dana od početka nove školske godine, o ovom i drugim bitnim pitanjima za hrvatsku zajednicu s nama je razgovarao pokrajinski tajnik i potpredsjednik Vlade Andor Deli. 

HR: Drugi mandat obnašate kao pokrajinski tajnik za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice. Osim toga, obnašate i dužnost potpredsjednika Vlade APV. Kakva su vaša dosadašnja iskustva i kakva su očekivanja u budućnosti?

U odnosu na prethodni mandat nije se puno toga promijenilo. Najveća promjena bila je spajanje Tajništva za propise, upravu i nacionalne zajednice s Tajništvom za obrazovanje, jer se radi o velikom području koje iziskuje veliku pažnju. Sad već jasno vidim benefit koji je nastao spajanjem tajništava, a on se odražava kroz približavanje područja nacionalnih zajednica i područja obrazovanja. Kada pogledamo zakonske nadležnosti AP Vojvodina daje prevashodnu ulogu pokrajinskim tijelima uprave u pogledu obrazovanja i to na terenu prava pripadnika nacionalnih zajednica na obrazovanje na svom materinjem jeziku. Na jednom smo mjestu povezali pitanje nacionalnih zajednica i tu već tradicionalnu suradnju s kulturno-umjetničkim društvima, s nacionalnim vijećima nacionalnih manjina i s temom obrazovanja. I nacionalna vijeća, kao i niz udruga s nacionalnim prefiksom, angažiraju se na terenu obrazovanja, pa je i u tom smislu to bio izuzetan spoj. Novonastala situacija predstavlja obogaćenje naših dosadašnjih aktivnosti i na izvjestan način daje i neko novo usmjerenje i naglasak na temu obrazovanja, jer vjerujem da se svi slažemo da obrazovanje predstavlja ključnu sferu za održavanje i očuvanje identiteta jedne nacionalne zajednice. Što se tiče funkcije potpredsjednika Vlade, to svakako predstavlja jačanje značaja ovog Tajništva i tema i područja kojima se mi bavimo, a ne doživljavam to kao jačanje osobnog značaja.

HR: Nacionalna vijeća različito se nose s implementiranjem pozitivnih propisa, kao i s vlastitim kadrovima u oblasti obrazovanja. Kada je u pitanju hrvatska nacionalna zajednica tu je i nedostatak katedre za kroatistiku, problem s udžbenicima... Generalno i problem upisa djece u odjele gdje se nastava vodi na materinjem jeziku. Kako se »nosite« s tim problemima i imate li viziju kako bi se mogli rješavati u narednom razdoblju?

 Na žalost, kao što je generalno slučaj u našem društvu, sve se rješava u hodu, a postoje i značajne razlike između različitih nacionalnih zajednica, u odnosu na veličinu, zatim ustaljeni odnosno neustaljeni položaj kao nacionalne zajednice, a hrvatska je zajednica u veoma specifičnom i nezgodnom položaju. Ona kadrove dobiva samo na taj način što se očekuje npr. od ovdašnjih pripadnika nacionalne zajednice da se vrate nakon školovanja iz Hrvatske i da se ovdje posvete obrazovanju mladih naraštaja. Problem je što katedra za kroatistiku nedostaje u našem domaćem sustavu, ali se nadam da će bilateralna suradnja između Republike Srbije i Republike Hrvatske, kao i Međuvladin mješoviti odbor, koji postoji i djeluje, u svoju agendu staviti i rješavanje ovog pitanja. Pitanje je takvo da ne može čekati desetljeća da bi se formirala katedra i mora se što prije reagirati. 

Što se tiče obrazovanja postoji generalno veliki pad broja upisane djece bez obzira na nacionalnu pripadnost. Možemo reći da godišnje tisuću djece imamo manje, što svake godine predstavlja jednu veliku školu, jer su kod nas u prosjeku škole 600-700 đaka, a to se opet odražava na atmosferu i položaj čitavog obrazovnog sustava. Manjinske nacionalne zajednice to posebno osjećaju, naročito u malim, seoskim sredinama. Međutim, pozitivna je činjenica da postoji tendencija rasta broja pripadnika manjinskih nacionalnih zajednica koji se školuju na materinjem jeziku u srednjem obrazovanju. Na žalost, u proteklom razdoblju su u srednjoškolskom obrazovanju bili zastupljeni ispod svog udjela u broju stanovnika, dok sada u tom pogledu imamo ekspanziju. To je jedan pozitivan trend i nadam se da će se nastaviti, jer pruža mogućnost za otvaranje ne samo novih odjela u srednjim školama, nego da se otvaraju novi smjerovi, profili, prije svega kad je riječ o stručnom obrazovanju.

HR: Kada je u pitanju obrazovanje na manjinskom jeziku, kolika je uloga nacionalnih vijeća?

Nacionalna vijeća obavljaju veoma značajnu ulogu svojim aktivnostima na terenu, jer su u bliskim kontaktima s raznim udrugama i prosvjetnim radnicima, kao i s vijećima roditelja ili udrugama roditelja, što su sve kanali komunikacije kojima mi ne raspolažemo, i to je prednost nacionalnih vijeća. Jačanje položaja nacionalnih vijeća posljednjih godina podudara se s trendom upisa djece u odjele u kojima se nastava odvija na materinjem jeziku u srednjim školama. 

 HR: Kada govorimo o službenoj uporabi jezika svjedoci smo da se u praksi pozitivni propisi ne provode u djelo. Najčešći primjer su ploče koje se ne ispisuju višejezično. Vaše Tajništvo obavlja nadzor nad primjenom zakona i drugih propisa kojima se uređuje službena uporaba jezika i pisama manjinskih nacionalnih zajednica. Kakva je tu situacija i mogu li se očekivati poboljšanja?

 U pogledu službene uporabe jezika unazad nekoliko godina najpozitivniji trend su upravo ploče. Tu smo imali najveći napredak u odnosu na ranije stanje, a svakako je to najočiglednije i građanima jer odmah primijetite nešto što je istaknuto – ploču prilikom ulaska u neko naselje ili ukoliko je istaknuta na nekoj ustanovi. Tu je najednostavnije postići napredak i u ovom području smo prešli veliki put u odnosu na 2000. godinu. Postoje općine i gradovi gdje postoje problemi s postavljanjem ploča, a često je u pitanju problem iznalaženja financijskih sredstava, što se može prevazići putem natječaja i otkloniti taj financijski problem u onim situacijama kada lokalna samouprava ili ustanova nemaju dovoljno financijskih sredstava kako bi izvršile obveze na koje ih pozitivni propisi obvezuju. Tajništvo tijekom godine raspisuje natječaj u cilju unapređenja službene uporabe jezika na teritoriju APV koji je namijenjen javnom sektoru – općinskim, gradskim upravama, centrima za socijalni rad, knjižnicama, školama... Imamo i pravne osobe koje se svake godine natječu, a imamo i nove koji su tek nedavno otkrili ovu mogućnost. Ove godine na raspolaganju smo imali 6,6 milijuna dinara za cijeli teritorij pokrajine, što svakako nije dovoljno. Uspjeli smo osigurati novac za 66 ustanova. Ove godine smo imali namjeru fokusirati više novčanih sredstava kako bi institucije i ustanove mogle zaokružiti neke procese koje su započele. Značajno je istaći da ćemo uskoro pokrenuti višefazni projekt koji ima za cilj utvrditi troškove višejezične uprave, jer svi govorimo o tome da višejezičnost u upravi košta i svakako smo svjesni toga da su troškovi jedne takve općinske uprave veći nego u centralnoj Srbiji, gdje imate u uporabi samo srpski jezik. Ovaj projekt ima za cilj pomoći općinama da izračunaju svoje potrebe. 

HR: Kakva je suradnja između vašeg Tajništva i Hrvatskog nacionalnog vijeća? 

Tajništvo ima nesmetanu službenu komunikaciju s Hrvatskim nacionalnim vijećem ali, nažalost, još nismo izgradili neke prisnije odnose. Kada postoji neki problem ili neko zajedničko pitanje, onda smo tu da surađujemo i da se pomažemo međusobno, što je bio slučaj s pokretanjem ocjene ustavnosti i zakonitosti statuta pojedinih općina, gdje je Tajništvo na inicijativu HNV-a pokrenulo pred Ustavnim sudom postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti statuta tih općina. Na tom polju ističem našu odličnu i učinkovitu suradnju. Prepoznali smo potrebu da se ta situacija pokrene, jer i sama činjenica pokretanja postupka ponekad može dovesti do učinaka na terenu. Nastojimo surađivati sa svima. 

HR: Koliko se poštuje princip da se prilikom zapošljavanja u tijelima uprave vodi računa o zastupljenosti pripadnika manjinskih nacionalnih zajednica?

To je jedno veoma složeno pitanje i na žalost propisi su tu dosta fleksibilni na štetu nacionalnih zajednica. Ako pogledamo svugdje od Zakona o sucima, zakona o državnim službenicima... vidjet ćemo da postoji samo jedna obveza da se obrati pažnja prilikom zapošljavanja i da se pazi na srazmjer, ako tako mogu reći. To nije eksplicitna obveza čije bi se nepoštovanje eventualno čak i sankcioniralo. Te norme predstavljaju i svojevrsnu točku spoticanja u cijeloj priči oko srazmjernog zapošljavanja. Također, svjedoci smo različitih tendencija racionaliziranja u javnom sektoru, što na neki način otežava zapošljavanje. Međutim, isto tako smatram da, kada se okonča ova tendencija racionaliziranja, u javnom sektoru trebamo kao novu početnu točku i prilikom novih zapošljavanja posvetiti naročitu pažnju ovom pitanju.

HR: Koliko se stranke obraćaju na svom materinjem jeziku tijelu uprave?

 U pogledu pokrajine mislim da je tu situacija takva da je minimalan broj obraćanja stranaka na materinjem jeziku. Ne znam radi li se o takvoj potrebi ili svijesti građana? Udruge npr. apliciraju na natječaje na jeziku svoje nacionalne zajednice i koriste formulare sačinjene na manjinskim jezicima, što je svakako za pohvalu. Ono što možemo konstatirati kao neku činjenicu je da demografska slika općine utječe na potrebu građana i njeno pojavljivanje na terenu. Prema našim anketama ako je zastupljenost jedne nacionalne zajednice barem 30 posto na teritoriju jedne općine, u tom slučaju ta se potreba manifestira i u pisanim i usmenim obraćanjima lokalnim samoupravama na jeziku nacionalne zajednice.