Arhiv tekstova

Osim što je opet protekao bez njihovih predstavnika, drugi Forum poljoprivrede -- koji je u organizaciji beogradskog Ekonomskog instituta održan 12. i 13. listopada u Subotici -- obilježilo je još nekoliko apsurda. Prvi je svakako onaj da je, otvarajući skup pod pretencioznim nazivom »Hrana za Europu«, ministar poljoprivrede Goran Knežević najavio mogućnost da Vlada Srbije zabrani izvoz hrane! Ministar je svoju najavu obrazložio ciljem očuvanja i stabilizacije domaćeg tržišta, dajući jasnu proruku prerađivačima i trgovcima da se ne igraju voljom države i lisnicama građana.

 

Hrabro »Bravo«!

 

Među četrdesetak izlagača i bar još toliko sudionika skupa ministar je na prvu reakciju naišao od predsjednika kompanije »MK Group« Miodraga Kostića. Domaći »kralj šećera« hrabro mu se suprotstavio tako što mu je u lice sručio istinu da je najbolji ministar u posljednjih 15 godina, odbrusivši mu kasnije i da je potpuno u pravu kada prijeti zabranom izvoza osnovnih živežnih namirnica. Nije Kostić propustio priliku niti se pohvaliti činjenicom da je sa 18.000 hektara zemlje, koliko danas obrađuje, »MK Group« među najvećim (vele)posjednicima u Europi kao niti da zbog predanog rada samo na šećeru ostvare izvoz u iznosu od 9.000 eura po hektaru, dok se prosjek u Srbiji na istoj površini kreće između 700 i 800 dolara. Ali, kako svaka medalja ima i svoju drugu stranu tako se i na skupu nađe netko tko u prvi trenutak ne može shvatiti dubinu poruke visokog predstavnika države. Jedan od njih svakako je i predsjednik Društva agrarnih ekonomista Srbije Miladin Ševarlić, koji je, komentirajući ministrovu najavu, rekao kako se ona može razumjeti samo »u kratkoročnom kontekstu« zaštite domaćeg tržišta. Dugoročno gledajući, kaže Ševarlić, ona je štetna iz dva krupna razloga. Prvi se tiče gubitka potencijalne razlike u domaćoj i izvoznoj cijeni osnovnih živežnih namirnica, a drugi -- još i gori -- činjenice da se na taj način država dovodi u realnu opasnost gubitka tradicionalnih tržišta koje će se za iste proizvode okrenuti na druge strane svijeta. Slično njemu razmišlja i generalni direktor »Danube Foodsa« i beogradskog »Imleka« Slobodan Petrović, koji tvrdi kako se potencijalna zabrana ne može provoditi po istim načelima za sve proizvode. Petrović, naime, kaže kako je zbog krize u stočarstvu (izazvane nedostatkom stočne hrane, njihovim visokim cijenama i niskim otkupnim cijenama) Srbija već sada u deficitu sirovog mlijeka za bar 10 posto, a koje uvozi iz Bosne i Hercegovine (upućeniji tvrde i iz Mađarske). Slijedeći logiku Ševarlića, Petrović ističe kako bi se potencijalnom zabranom izgubila tržišta u okruženju gdje »Imlek« (kao i subotička »Mlekara«) uglavnom izvoze svoje finalne pro-izvode.

 

Diskrecijski kapric

 

Drugi apsurd – osim onoga da na skupu o poljoprivredi nije bilo predstavnika poljoprivrede – tiče se opet Gorana Kneževića. Budimo pošteni pa recimo da ministar u Subotici nije patentirao praksu ignoriranja medija nego ju je u ovom gradu samo primijenio kao ustaljenu maniru ponašanja političara s mentalitetom skorojevića. Izašavši pred novinare Knežević je ukratko ponovio ono što je na otvorenju govorio, ne ostavljajući mogućnost da javnost upravo preko medija sazna nešto više o onome što je zanima. Pa ako je već tako, ponovimo i mi što je to Knežević u svojoj poslanici istaknuo. Prvih nekoliko minuta Goran je Knežević nastupio u svojstvu potpredsjednika Vlade, poručujući javnosti da će ona (Vlada) nastaviti s upravo započetom borbom protiv korupcije i kriminala. Zaustavimo li se na ovom dijelu, kao zaključak možemo izvući da je potpredsjednik Vlade odbio odgovoriti na hipotetičko pitanje hoće li (i kakav) doprinos toj borbi dati Ministarstvo poljoprivrede, makar u dijelu privatizacija bivših kombinata ili, primjerice, kupovina šećerana za jedan dinar. Transformirajući se ubrzo nakon toga u ono što trenutačno najvećim dijelom jest, dakle u ministra poljoprivrede, Goran je Knežević rekao kako je država izradila Zakon o poticajima u poljoprivredi i ruralnom razvoju, koji bi se već ovoga tjedna trebao naći na sjednici Vlade, zatim i u javnoj raspravi, a državni tajnik u njegovu ministarstvu Dejan Krnjajić obavijestio je javnost da bi se ovaj dokument u skupštinskoj proceduri trebao naći već u studenome. Zaustavimo li se na ovom dijelu, ministru možemo oprostiti slabost što nije želio odgovoriti na pitanje kada će poticaji u iznosu od 6.450 dinara po hektaru biti isplaćeni nego ju je zamijenio uplatom od oko tri milijarde dinara sredinom tjedna na račune onih koji to odavno traže. Nastavimo li dalje s njegovim izlaganjem da će se agrarni proračun iz godine u godinu procentualno povećavati, možemo se odmah zaustaviti s neodgovor(e)nim pitanjem »iz kojih sredstava«? Ili: uključuje li Zakon o poticajima i voćare i povrtlare? Ali, ministar je to. A ministrima se, kao onom lavu iz Radovićeve pjesme, jednostavno – može.

Preokupirani ministrovim ekspozeom i osobnošću skoro da smo se izgubili od osnovne teme skupa, odnosno njegove intencije koji  – bar zbog svoga naslova (»Hrana za Europu«) – iz trenutačne perspektive djeluje također apsurdno. Da je tomu tako najbolje govore same činjenice, iznesene na skupu. Jedna od njih je, recimo, da poljoprivreda u bruto proizvodu Srbije sudjeluje s 4,5 milijardi eura, dok je ta brojka u Sloveniji (koja je trostruko manja i po teritoriju i po broju stanovnika) blizu 11, a u Nizozemskoj (dvostruko manjoj po teritoriju i s dva i po puta više stanovnika) skoro 57 milijardi! Ili, na skupu je također rečeno kako jedan poljoprivrednik u Srbiji hrani 15 stanovnika, a u Njemačkoj je taj odnos deset puta veći! Konačno, svjedoci smo i činjenice da Srbija – koja u teoriji želi hraniti Europu  – u praksi ovih dana kupuje 200.000 litara jestivog ulja iz iste te Europe.

 

I Strategija i Rusija

 

Po riječima organizatora skupa i predsjednika Saveza ekonomista Srbije Aleksandra Vlahovića, uvjet svih uvjeta da bi se krenulo naprijed je izrada Strategije agroprivrede. Vlahović kaže kako bi ovaj dokument trebao biti donesen konsenzusom nakon široke javne rasprave u kojoj bi sudjelovali svi koji su uključeni u ovu oblast: i primarni proizvođači, i prerađivači i ekonomisti. Tek nakon toga, kaže Vlahović, mogao bi uslijediti ključni moment, a to je njegovo usvajanje u Skupštini Srbije kako bi on bio obvezujući i za sadašnju i za buduće vlade. Pri tome, kaže sugovornik, namjesto da se »bude originalan« preporučljivije je držati se »resavske škole« i prepisati već postojeće dokumente i, naravno, kasnije ih i primjenjivati. Kao primjer za to on je naveo Hrvatsku (zemlju partnericu na ovogodišnjem Forumu), koja je tako nešto već odavno uradila.

Može se, naravno, slušati i direktora šabačke »Mlekare« Zorana Matića, koji kaže da Zapadu uvijek postoji alternativa u Istoku. Da ne bude zabune, Matić prije svega tu misli na Rusiju, zemlju u koju ova tvrtka od prošle godine izvozi svoje proizvode. Osim Rusije, Matić perspektivu vidi i u još daljem Istoku, poput Malezije ili u Africi i već postojećoj Americi (vjerojatno SAD-u). Slično njemu razmišlja i već spomenuti Miodrag Kostić koji – oslanjajući se na predviđanja da će nas na Kugli ubrzo biti za dvije milijarde više – šansu u izvozu hrane vidi u Africi i Aziji kao kontinentima na kojima se predviđa najveći porast stanovništva. Ali, kako ne raspolaže svaki poljoprivrednik u Srbiji s 18.000 hektara zemlje niti na njima ostvaruje izvoz od 9.000 eura, ta će manjina u perspektivi biti zaokupljena pitanjima na koja ministar daje odgovore kad mu se prohte, odnosno po nahođenju.