Arhiv tekstova

Ruralni i lokalni razvoj jedno je od područja u kojima je godinama aktivna neovisna Konzultantska kuća SEEDEV. Sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu, tvrtka posluje u jugoistočnoj Europi i pomaže lokalnim vlastima definirati strategije za ruralni razvoj. Srbija je pokraj BiH i Albanije europska zemlja s najvećim postotkom stanovništva koje živi u ruralnim područjima, no u kolikoj se mjeri kod nas ruralni prostor prepoznaje kao prirodni kapital i razvojni potencijal, za »Hrvatsku riječ« govori konzultantica u SEEDEV-u i bivša ministrica poljoprivrede dr. sci. Ivana Dulić-Marković.

HR: Na koji je način ruralni prostor prirodni kapital i razvojni potencijal, i u kolikoj se mjeri to prepoznaje?

Srbija je, pokraj BiH i Albanije, europska zemlja s najvećim postotkom stanovništva koje živi u ruralnim područjima. Te tri zemje su, po mnogo čemu, na začelju ekonomskog razvoja u Europi. Logično je onda postaviti pitanje postoji li možda jasna korelacija između ruralnosti i ekonomskog razvoja.  Izvješće o svjetskom razvoju iz 2009. identificira tri osnovna elementa razvoja vezanih uz geografske odrednice: gustinu populacije, mobilnost ljudi i njihovu integriranost. Tamo gdje nema ljudi nema niti razvoja, a tamo gdje ima ljudi, ima i razvoja zasnovanog na gospodarstvu. Primjera je bezbroj, a najpoznatiji jesu koncentracija ljudi u Kini, Jugoistočnoj Aziji, Japanu (u Tokiju živi 35 milijuna od ukupno 120 milijuna stanovnika Japana i to samo na 4 posto ukupnog teritorija), istočna i zapadna obala SAD-a i sl. Područje Beograda je gospodarski najrazvijeniji dio Srbije u svakom pogledu. To je potpuno logično jer ne samo da bez ljudi nema ni resursa za proizvodnju, nego isto tako nema niti potrošnje, pa se nikome ne isplati ulagati u prodajnu infrastrukturu ili pak transport robe na mjesta gdje nema potencijalnih potrošača. Samim tim područja u kojima ne postoji dovoljna koncentracija stanovništva postaju manje konkurentna, jer nemaju pristup najboljim inputima i proizvodima. 

HR: Kod nas se obično ruralni razvoj vezuje uz poljoprivredu (primjerice uz Ministarstvo poljoprivrede), no može li poljoprivreda biti jedina djelatnost koja će omogućiti vitalnost ruralnih područja?

Poljoprivreda nigdje u svijetu nije nositelj razvoja, pa neće biti niti kod nas. Poljoprivreda u ukupnim prihodima kućanstava u Srbiji je u 2011. sudjelovala samo s 3,7 posto, a u ruralnim područjima 7,8 posto, što je jasan signal da poljoprivreda ne pridonosi značajno ekonomiji nego više prehrambenoj sigurnosti. Na osnovi službene statistike koja prati raspoloživa sredstva kućanstava u gradskim i ostalim (ruralnim sredinama) može se zaključiti kako su na razini Srbije u 2011. godini iz redovnog radnog odnosa u gradskim naseljima u strukturi prihoda 4,2 posto činili prihodi iz radnog odnosa, a 37,6 posto mirovine. U ostalim (ruralnim), osim redovnog radnog odnosa koji u strukturi prihoda čini trećinu, i mirovina (28,7 posto), prihodi od poljoprivrede su 7,8 posto. Kada se dodaju i prihodi u naturi, koji po pravilu nisu isključivo vezani za poljoprivredu, vidi se kako poljoprivreda ne doprinosi značajno ekonomiji jednog ruralnog kućanstva i da je u potpunosti u neskladu s poljoprivredom kao najvećim poslodavcem koji zapošljava najveći broj stanovnštva u Srbiji, a osobito u rurlanim područjima. Veliki broj zaposlenih u poljoprvredi prema statistici u Srbiji  je prije svega pitanje metodologije koja stanovništvo razvrstava u jednu od navedenih skupina na osnovi informacija iz upitnika koje se odnose na aktivnost anketiranih osoba. Zaposlenima se smatraju svi oni koji su u prethodnom tjednu radili makar jedan sat. Radnu snagu (aktivno stanovništvo) čine sve osobe koje rade (makar 1 sat tjedno) ili aktivno traže posao u cilju stjecanja sredstava za život....

Poljoprivreda u najvećem broju slučajeva nije dovoljna da bude glavni izvor prihoda, ona je uglavnom sporedni izvor primanja koji stanovništvu sela otvara lakši pristup hrani, ali ne i pristup novcu. Poljprivreda ima veći udio u prihodima u selima koja su bliža gradovima, u selima s dobrom infrastrukturom i u selima u kojima ima više proizvođača istog poljoprivrednog proizvoda. Sela bliža gradovima mogu ostvariti značajne prihode od poljoprivrede prodajući svoje proizvode na tržnici, ali i prodajući proizvode iz kuće nakupcima. Samo veliki proizvođači, uglavnom u Vojvodini, uspijevaju imati unaprijed ugovorene proiz-vodnje i imati koliko-toliko izvjestan izvor prihoda. 

HR: Turizam je važna sastavnica u obnovi ruralnih prostora i njihovoj održivosti. U kolikoj su mjeri kod nas razvijena turistička seljačka obiteljska gospodarstva, o čemu ovisi njihov razvoj?

Osim zabluda o poljoprivredi, vladaju zablude i o turizmu. Kao što će poljoprivreda nekim gazdinstvima biti glavni izvor prihoda, turizam će to biti samo rijetkima zbog toga što se mora veoma promeniti ekonomska situacija u Srbiji da bi postojala tražnja za ovim vrstama usluga. A i kad se to desi neka će sela biti atraktivna posjetiteljima, a neka neće.  Mislim da treba priču o ruralnom razvoju vratiti na teme ekonomskog i održivog razvoja, a svu energiju usmjeriti na razvoj poduzetništva. A poduzetnik će sam procijeniti koji je to posao koji će njegovoj obitelji donijeti stabilne prihode. 

HR: Kako pitanje ruralnog razvoja rješavaju zemlje EU? Što možemo naučiti iz njihovih iskustava, i u kolikoj se mjeri prihvaćaju takva iskustva kod nas? 

EU model ruralnog razvoja nije savršen, ali brine o selu više nego ijedan drugi u svijetu.

Politika ruralnog razvoja je sastavni dio Zajedničke poljoprivredne politike Europske Unije (CAP). Politika ruralnog razvoja je njen najbolji dio jer je to politika koja na najbolji način povezuje društvo i poljoprivredu i istinski potiče održivi razvoj sela i ruralnog prostora. Ja osobno mislim da je genijalna zbog toga što je to politika koja je našla način potaknuti tražnju za europskim proizvodima.

U ruralnom razvoju vlada načelo sufinanciranja. Naime, nije moguće trošiti sredstva iz zajedničkog ruralnog fonda (EAFRD) bez doprinosa iz nacionalnih proračuna zemalja članica. Drugo važno obilježje ove politike je da se provodi na temelju nacionalnih planova ruralnog razvoja zemalja članica za višegodišnje razdoblje, koje po pravilu iznosi 7 godina. Treće važno obilježje je u vezi s prethodnim, a ono upućuje na velike mogućnosti izbora koje imaju zemlje članice u pogledu mjera potpore i utvrđivanja vlastitih prioriteta. Radi se o mogućnosti izbora sa zajedničkog »menija« od ukupno 44 mjere, pri čemu se mora voditi računa o minimalnoj zastupljenosti pojedinih tematskih osovina. Sljedeće važno obilježje politike ruralnog razvoja je partnerstvo. Ne može se dovoljno naglasiti koliko je u suštinskom smislu važno osigurati partnerstvo između predstavnika javnog sektora s jedne strane i predstavnika društva s druge. Srbija bi jako puno mogla naučiti iz hrvatskog iskustva. Na žalost, ona to ne radi. 

 HR: Koji su najveći problemi ruralnih prodručja kod nas i što bi društvo i država, unatoč siromaštvu i teškoj ekonomskoj situaciji, ipak trebali i mogli učiniti radi poticanja razvoja i revitalizacije sela?

Ne postoji trenutačno briga države za selo. Kao što znate ukinut je u Ministarstvu poljoprivrede sektor za ruralni razvoj koji je bio osnovan 2004. godine. Tada se i  započelo s izdvajanjem  sredstava za ruralni razvoj. Već 2006. godine 32 posto agrarnog proračuna je bilo namijenjeno mjerama ruralnog razvoja, i dodatno oko 11 posto potpori dohotku za nekomeracijalna gazdinstva i 20 posto za kreditnu potporu. Tada su postojale dvije velike grupe mjera: prva gdje je bio fokus na investiciju i druga s fokusom na korisnika. Sredstva su se dodjeljivala na osnovi natječaja, a odabir korisika je bio na osnovi bodovanja. Počevši od 2007. godine pa sve do 2012. svake godine mjere rurlanog razvoja se smanjuju i postaju nepredvidive, jer se nikad ne zna koliko je sredstava namijenjeno i kada će biti objavljen i koliko će trajati natječaj. Neophodno je uspostaviti novi sustav potpore ruralnom razoju u Srbiji. Proračun za ovaj tip mjera trebao bi biti povećan koliko god je to moguće. Određene mjere manje vrijednosti, gdje je fokus na investiciju (podizanje zasada, sustavi za navodnjavanje, muzilice, laktofrizi...) treba pojednostaviti na način da automatski refundira određeni dio troška poslije dostavljanja računa. Naglasak treba staviti na velike investicije (skladišta, silose, preradne kapacitete...) koji će imati posebnu pažnju i smatrati se »državnim projektima«. Značajan udio u investicijama treba imati ruralna infrastruktura, bila ona poljoprivredna (sustavi za navodnjavanje, poljski putovi, tržnice, veletržnice i sl.) ili socijalna (vodovodi, kanalizacije, elektro mreže ...). Ministartvo treba osigurati samo dio sredstava dok općine i MZ trebaju aplicirati na natječaj. Jedan od osnovnih kriterija za potporu treba biti razina ulaganja od strane lokalne razine. Ovaj tip potpore treba biti osnova svakog lokalnog programa potpore poljoprivredi i ruralnom razvoju, a ne tržišne mjere. Po mogućnosti  investicijsku potporu treba  vezati za kredite banaka. Treba razviti i posebne mjere potpore koje će imati za izravni cilj unapređnje strukture gazdinstava i osnovnih resursa (povećanje veličine posjeda, unapređnje kvalitete zemljišta, ukrupnjavanje čestica, melioracije...). Naročito je važno izbeći preklapanja s podrškom koju osigurava EU kroz IPARD fond.

 HR: Kolika je odgovornost na lokalnim samoupravama i što bi one trebale učiniti radi razvijanja svojih ruranih područja?

Razvoj ruralne zajednice je nezamisliv bez gospodarskog rasta, koji treba pridonijeti poboljšanju socijalnog statusa građana, smanjenju nezaposlenosti i općenito bogatijoj zajednici i bogatijim građanima. Gospodarski rast ovisi o mnogo faktora. Mnoge od njih lokalna samouprava ne može  promijeniti, ali ipak, ona posjeduje svoje instrumente utjecaja na lokalnu poslovnu klimu. Sučeljavanje s promjenama treba podrazumijevati šire gospodarske strategije koje omogućavaju ne samo privlačenje novih investitora nego ohrabrivanje i otvaranje novih lokalnih poduzeća, poboljšavanje učinkovitosti postojećih, izgradnju svih oblika imovine ruralne zajednice (ekonomske, ljudske i socijalne), stvaranje novih mogućnosti kroz razmišljanje na inovativan način o problemima i otvorenim pitanjima s novim pretpostavkama, a osobito poticanje entuzijazma i »strasti« ljudi ka promjenama, njegujući i stvarajući male vidljive uspehe.