Arhiv tekstova

Nakon što je u ovom tjedniku 24. kolovoza objavljeno kako kruna od slame sačuvana u Muzeju Vojvodine ukazuje da ju je prije više od pola stoljeća izradio Veco Ivković iz Tavankuta (što mijenja dosadašnja saznanja i stav da su nekada davno krune od slame stvarale samo žene), a da se ne zna ima li slamar iz prošlosti potomke koji bi mogli više osvijetliti njegov život i stvaralaštvo – stigao je odgovor: Veco Ivković ima potomke, iz Tavankuta su davno otišli, neki na drugi kontinent, ali u Subotici živi njegova unuka, Ana Klimek. 

»Nisam ga upoznala«, kaže u ovom susretu. »Rođena sam 1961. godine, poslije njegove smrti. Veco i Matilda, mi smo je zvali Njanja, imali su troje djece: Marka rođenog 1930. godine, mog oca Nestu (1933.) i Mariju (1937.). Nitko od njih više nije živ, teta je prva umrla, moj otac prije deset, stric prije dvije godine, a nedavno i moja mama Ruža.«

Ana Klimek sve do objavljenih slika predmeta od slame za koje se pretpostavlja da su Vecini nije ih niti vidjela, niti je ijedan takav predmet bio u njezinih roditelja. A eto, ostali su sačuvani u Etnološkom odjelu Muzeja Vojvodine, pa i prikazani tamo na lijepoj izložbi »Duh žita – slama u svakodnevici i ritualu« otvorenoj 18. rujna. Autorice izložbe su Tatjana Bugarski, viša kustosica – etnolog, i Anka Seč-Pinćir, kustosica – etnolog. Katalog s ove izložbe gdje je prikazana kruna za Dužijancu u Tavankutu iz 1960. godine i još četiri predmeta povezana za ime Vece Ivkovića darovala je u ovom susretu slamarka Jozefina Skenderović Ani Klimek za uspomenu.

 

Potraga za autorom

 

Da se podsjetimo: »Potraga« za slamarom iz prošlosti počela je još ranije, kada su Jozefini Skenderović iz Muzeja Vojvodine poslani eksponati od slame na restauraciju. Neke iz ovih krajeva je odmah prepoznala po načinu izrade, ali ne i jednu krunu i još nekoliko perlica i predmeta za koje je naznačeno da su iz Tavankuta. Saznajući u Muzeju kako se za ove predmete vezuje ime Vece Ivkovića, Jozefina se nastavila raspitivati o slamaru nepoznatom i dobro upućenima u ovo područje, te saznala da je živio u dijelu Tavankuta pod imenom Dikanovac, da je obitelj znana po nadimku »Kesa« i da se stariji ljudi sjećaju kako je »bać Veco slamom zdravo lipo radio«. I to je bilo sve... Otud ta želja da se sazna ima li potomaka i imaju li više saznanja o tom razdoblju stvaralaštva slamara.

»Mi smo iz Tavankuta došli još sedamdesetih godina, u prvi razred osnovne škole pošla sam ovdje u gradu. Tata je radio u ‘Zorki’«, kaže Ana Klimek.

Stric je još ranije otišao u Australiju, a zatim i tetka. Tako su se Vecina djeca razišla iz Tavankuta po bijelom svijetu, pa se i priča o slamarstvu njihova oca sjećaju u selu još samo stariji.

»Djed je bio zemljoradnik, i koliko mi je poznato, zimi, kada je imao manje posla i više vremena, radio je sa slamom. Nemamo niti jedan njegov rad, niti se sjećam da su roditelji spominjali da su imali. U obitelji se u pričama spominjala kruna od slame, tj. da ju je djed spominjao. Vjerujem da je i prije dugo izrađivao predmete od slame, jer za izraditi krunu potrebno je veliko znanje, vještina i strpljenje. Njegova se djeca nisu bavila slamarstvom.«

Veco Ivković je bio i zvonar u tavankutskoj crkvi i uređivao parkovsko okruženje crkve.

 

Kako je kruna dospjela u muzej

 

U katalogu izložbe uz eksponate od slame koji potječu iz Tavankuta iz 1960. godine nije naznačeno ime autora, ali više okolnosti o dospijeću ovih radova u muzejsku zbirku saznajemo u telefonskom razgovoru s Tatjanom Bugarski. Naime, spomenuta kruna i još četiri predmeta dio su zbirke nekadašnjeg Poljoprivrednog muzeja u Novom Sadu, a potom od 1968. Muzeja Vojvodine. U dokumentaciji koju je Muzej Vojvodine dobio uz eksponate navedeno je kako su preuzeti (otkupljeni) od Vece Ivkovića, ali nije naznačeno da je on i autor, tj. ne postoji pisani trag o autorstvu ovih djela nastalih prije više od pola stoljeća. Bez takvog pisanog traga niti Muzej »potpisuje« autora, osim mjesta i godine nastanka, što je pouzdano iz preuzete evidencije. Inače, na jednom od radova u slami su izrađeni i inicijali IV. U Muzeju (i katalogu) postoji i slika s nekadašnje Dužijance u Tavankutu, po svemu sudeći upravo s izloženom krunom. 

»Sačinjena je od četiri kraka i to četvrtasta, ne okrugla kakve ih uobičajeno viđamo. Bitno se razlikuje od svih koje sam do sada vidjela. Lijepo, vrlo lijepo napravljena...«, kaže Jozefina Skenderović o sačuvanoj kruni iz Tavankuta.

Zašto je zaljubljenicima u slamarstvo i očuvanje tradicije važno saznati što više detalja o prošlosti iz koje nema dovoljno zapisa, ovako pojašnjava: »U Tavankutu je 1961. godine osnovana Likovna kolonija ‘Grupe šestorice’ kojoj su se pridružile i slamarke, te je od toga doba zabilježeno sve o razvoju stvaralaštva slamom. Imamo HKPD ‘Matija Gubec’ koje ima svoju likovno-slamarsku sekciju, ali i Galeriju prve kolonije u tehnici slame. Za našu povijest je veoma važno da saznamo o stvaralaštvu slamara iz Tavankuta u prošlosti, o običajima Dužijance, izradi kruna...«