Arhiv tekstova

Smatra se da je od ’70-ih godina prošlog stoljeća do danas u okvirima EU zauvijek nestalo oko 2.000 starih autohtonih sorti biljaka, odnosno da je u svijetu u posljednjih stotinu godina trajno nestalo oko 75 posto sorti biljaka čije je nastajanje trajalo tisućama godina. Unatoč razvoju industrijske proizvodnje, ili upravo radi toga, ljudi sve češće nastoje kroz organsku proizvodnju sačuvati stare autohtone i zaboravljene biljne vrste, te ih zaštititi od izumiranja.  

 

Mirisi djedovog vinograda

 

»Stare sorte se manje prskaju, jer su otpornije na biljne bolesti, a plodovi su aromatičniji i ukusniji. Moj je djed bio brijač, i ja sam nastavio taj zanat, ali je imao i malo vinograda i voćnjaka, u koji smo zajedno odlazili. S godinama mi se nekako vraćaju u sjećanje okusi i mirisi voća iz tog djedovog vinograda. Sjećam se primjerice kako je presječena jabuka pola dana ostala bijela, a sada će za par minuta pocrniti, zato što je puno prskana. Želim u svom voćnjaku sačuvati stare sorte koje se sada nemilosrdno uništavaju«, kaže Stipan Prćić iz Mirgeša. 

Autohtone sorte voća osobito su pogodne za okućnice, krošnje su bujne, a stabla  dugotrajna, žive stotinama godina. Obično se ne prskaju ili vrlo malo jer su uglavnom otporne na bolesti. Ukusni i sočni plodovi pojedinih sorti jabuka, krušaka, dunja, mogu se dugo čuvati u trapovima i podrumima, ali to nije odlika svih starih sorti. Još jedna karakteristika je da dobro rađaju, premda ponekad neredovito. 

Stipan Prćić kaže kako za sada ima stare sorte šljive, kašave i crne, jabuke pogačarku, jakovačku i petrovačku, sortu oraha staru više od sto godina, vinogradarske breskve, marelice, piske, a skuplja i sjeme povrća no za sada ima samo kandžijaš boraniju i grašak šećerac. Kaže kako o starim sortama malo zna i tek se upoznaje s njima jer mu voćarstvo nije struka, ali zato je potražio pomoć stručnjaka, pa mu svojim savjetima pomaže dr. Andrija Peić koji ga upućuje na stare sorte za kojima traga. Pomažu mu i brat Perica Cvijin, koji je voćar i vičan kalemarstvu, kao i supruga Ružica, kojoj je voćarstvo profesija i zadužena je za rezidbu.   

 

Čuvari sjemena 

 

»Imam motiku i pol ograđenog placa na kojem planiram gajiti što više autohtonih sorti, a onda sadnice razmjenjivati i poklanjati ljudima koji ih žele posaditi. Već se pročulo kako skupljam stare sorte, pa mi susjedi i prijatelji kažu gdje što raste. Obilazim stare voćnjake, zapuštene placeve sa starim salašima i vinograde, kad vidim neki plod priđem i pogledam što je to, svežem uzicu i tako obilježim biljku, a onda kad prestane vegetacija vadim izdanke. Mušterije u brijačnici mi često traže da im nabavim neprskane jabuke i breskve, iznenadilo me je što sve više mladih želi gajiti stare sorte, i uopće koliko ljudi želi zdraviju hranu«, kaže Stipan Prćić.

A da on u tome nije usamljen pokazuje i čitav pokret čuvara sjemena, koji kao pojedinci na svim kontinetima i u skoro svim zemljama prikupljaju, čuvaju i sade autohtone biljne sorte. Čuvari sjemena smatraju pravim sjemenom samo ono koje je  čuvano u krugu obitelji, prenošeno s koljena na koljeno i najmanje staro oko sto godina, te koje nije nastalo poslije 1945. godine, a najkasnije do 1970. Na portalu sites.google.com/site/cuvarisemena može se naći niz korisnih tekstova o autohtonim sortama, naveden je i adresar čuvara sjemena te organizirana besplatna razmjena sjemena starih sorti povrća, voća, žitarica i cvijeća, za privatne potrebe građana.

Inače, čuvari sjemena prvih su dana listopada organizirali međunarodnu akciju za zaštitu sjemena, te upozoravaju javnost da »pet multinacionalnih kompanija već drži 75 posto prava na komercijalnu proizvodnju sjemena. Nameću nam toksično sjeme kako bi korporacije kontrolirale tržište sjemena i hrane. Nema prehrambenog suvereniteta bez slobodne razmijene sjemena. Nema slobode prehrane bez slobode izbora sjemena.«