Arhiv tekstova

Današnja se Dalmacija u XII. stoljeću dijelila na dva dijela. Prvi dio su bili tzv. dalmatinski gradovi na kopnu (Biograd na moru, Zadar, Šibenik, Split i Trogir), koji su bili ili samostalni ili su priznavali vlast hrvatskih, odnosno hrvatsko-ugarskih kraljeva, ili su bili pod vlašću Mletačke Republike. Nad kontrolom ovih gradova između hrvatsko-ugarskog kraljevstva i Venecije vođena je višestoljetna borba s različitim ishodima. U to vrijeme pod Dalmacijom su se podrazumijevali dalmatinski otoci, Pelješac i područje oko ušća Neretve zajedno s kopnenim dijelom oko današnjeg Dubrovnika. Od otoka hrvatsko-ugarska kraljevina vladala je na tzv. Kvarnerskim otocima (Krk, Rab itd.).

 

Sličnosti i različitosti između dalmatinskih i srijemskih gradova

 

Sličnosti su da svi gradovi o kojima je bilo dosad riječi imaju svoje ishodište u antičkom Rimskom Carstvu. U slučaju dalmatinskih gradova, usprkos rušenjima (npr. Avari i Slaveni), sačuvana je izvesna rimska građanska tradicija zahvaljujući prije svega kršćanstvu. Sačuvane su i građevine, utvrde, kao i izvesna gradska samouprava, gradska komuna, s pisanim statutima. U slučaju srijemskih gradova od gore rečenog ništa nije ostalo. Stepski narodi su sva srijemska naselja i gradove skoro do temelja uništili, o ostacima nekog građanskog sloja ne može biti niti govora. Preostalo stanovništvo, koje su činili rimski građani, odselilo se uglavnom u provinciju Ilyricum. Dalmatinski su gradovi imali dovoljno prihoda i mogli su za svoju samostalnost kralju godišnje plaćati određeni porez. Ako su to na vrijeme platili, nitko ih nije uznemiravao i kralj nije ni držao svoj vojni garnizon u tim gradovima. Srijemski gradovi »u začetku« nisu bili sposobni platiti ikakav porez, tek su se nakon političke stabilizacije gradovi – Dimitrovica, Slankamen, Zemun, Franca Villa, Ilok – počeli razvijati, prije svega zbog trgovine, i to im je omogućilo da uz plaćanje poreza steknu izvesnu samoupravu, slobodu.

 

Stvaranje urbane ma-trice, nukleusa na-selja na osnovi vjerskih propisa

 

Prvi ugarski kraljevi su praktično iz ničega stvarali »novu« urbanu matricu, mrežu naselja, kasnije i gradova na osnovi zakona, koji su bili u funkciji učvršćivanja i širenja nove kršćanske (katoličke) vjere. Prvim kraljevskim zakonom kralj Sv. Stjepan I. (I. Szent István) u XI. stoljeću naređuje da su deset »sela«, točnije zimskih salaša uglavnom od jedne šire familije (klana), odnosno deset domova ili kuća, dužna izgraditi jednu crkvu. Prvi ugarski kralj je u svom prvom zakoniku uredio i odnose prema Crkvi, kao i u samoj Crkvi. Pokraj županijskih centara formiraju se i vjerski centri (župni uredi). Župan i župnik su bili zaduženi za izgradnju novih crkava na teritoriju svoje nadležnosti. Nadalje, bili su dužni narediti i zadužuju vilicuse (seoske prvake) da se pod prijetnjom kazne staraju o tome da svi seljani, osim onih koji čuvaju vatru, moraju nedjeljom odlaziti u crkvu. Vjernici su bili dužni izgraditi crkvu i osigurati sve potrebe župnika, a kralj je bio dužan opremiti crkvu. Osnovni zakon da svi stanovnici sela moraju nedjeljom ići u crkvu modificiran je 11. paragrafom I. zakonika Sv. Ladislava I. (I. Szent László) u toj mjeri, da je dovoljno bilo da samo jedan predstavnik sela mora biti prisutan na misi nedjeljom ili velikim blagdanima, u slučaju da je selo suviše udaljeno od crkve.

Sajmovi (vašari) su isto u početku bili održavani nedjeljom, što je imalo za rezultat da mjesto za sajam i crkva budu prostorno u blizini. Kada se kršćanstvo učvrstilo, sajmovi su održavani bilo kojeg dana u nedjelji, neka mjesta su dobila i ime po tome kada su održavani. Vremenom je broj naselja rastao i pravo držanja sajma postaje privilegij. Kralj Koloman (Kálmán, nazvan i Učeni) definitivno je odredio da se svi mrtvi moraju pokapati oko crkve i time je pospješivao vezanost za jedno mjesto. 

Centar naselja postaje crkva okružena grobljem, tu je i tržnica, a kuće se grupišu u krugu ili se vezuju u obliku linearnog naselja na ovako formirani nukleus – centar. Izgradnja crkvi, dodjeljivanje prava održavanja sajma, bilo je u funkciji izgradnje »urbane matrice« kraljevine i odvijalo se u nekoliko valova tijekom XI. i XII. stoljeća. Poslije prvih župnih crkvi izgrađenih u županijskoj utvrdi, najranije izgrađene crkve trebamo tražiti pokraj najranijih tradicionalnih sajmišta (vašarišta). Ova sajmišta su bila u mjestima s utvrdom, u kraljevskim majurima i na čvorištima najznačajnijih putnih pravaca. Kao specifična čvorišta putova možemo smatrati rječne prijelaze i luke, jer se u ranom srednjem vijeku najznačajniji prijevoz robe vršio vodenim putem. Stručnjaci smatraju kako su sva ovakva mjesta već početkom XI. stoljeća imala izgrađene crkve.