Arhiv tekstova

Nakon prošlotjednih premijera dokumentarnog filma »Od zrna do slike« Branka Ištvančića u Somboru i Subotici, razgovarali smo s redateljem o njegovoj filmskoj poetici, o samom početku bavljenja filmskim stvaralaštvom, kao i o radu na novom igranom filmu »Most na kraju svijeta«.

HR: U kolikoj je mjeri vaše odrastanje u Tavankutu olakšavalo pristup tematici dokumentarnog filma »Od zrna do slike« koji ste snimili?

Uvijek govorim kako je moje prvo otkrivanje svijeta počelo upravo u Tavankutu i kako je moje prvo otkriće filma bilo upravo u Tavankutu. Tu sam prvi put »progledao« kroz filmsku kameru i sjećam se tog trenutka kada je Zoltán Siflis donio svoju super 8 mm kameru u kino sekciju osnovne škole u koju sam se tada uključio. Sve ono što sam u Tavankutu, uz Zoltána Siflisa, naučio i što sam kasnije ponio sa sobom kao svoju popudbinu u svijet kada sam odlazio iz svog zavičaja, utjecalo je na moj svjetonazor i želju da se vratim i napravim filmsko ostvarenje. Za igrani film koji već dugo planiram raditi u svom zavičaju teško je formirati produkciju, pa sam odlučio raditi ono što je dostupnije, a to je dokumentarni film. Tako je nastao film »Od zrna do slike« kao nešto što je tipično i autentično iz ovog kraja, a jako filmično. I eto, u teškim uvjetima ipak smo formirali produkciju i to ne samo s hrvatske strane, nego je prvi interes za ovaj film pokazala i Autonomna Pokrajina Vojvodina, tako da je film financiran i sredstvima iz Pokrajinskog tajništva za kulturu, pa mi se čini da je to ujedno bila i prva takva formirana koprodukcija za jedan dugometražni dokumentarni film između Hrvatske i Srbije.

HR: Što ovaj vaš film istražuje i što je poruka ovog filma?

Moj film istražuje kulturu i umjetnički izričaj Hrvata iz Vojvodine, točnije naših slamarki, koje su poznate kao izvrsne pletilje slame i posebne u svijetu, jer je njihov način izražavanja jedan od najoriginalnijih, što sam zaključio po reakcijama svjetskih stručnjaka za slamu koji su vidjeli film i koji su odlučili održati Svjetski kongres slame baš u Tavankutu 2014. godine. Međutim, kako kaže naš sugovornik u filmu i povjesničar umjetnosti Bela Duranci, »dogodila se ona prva nesreća«, pa tako slamarke, nakon što su otkrivene, nisu dobile društvenu potporu i ova vrsta naivne umjetnosti održavala se uz oslonac na vlastite mogućnosti i upornost naših ljudi. Kad su slamarke i njihova umjetnost otkriveni ovdje, još davne 1962. godine, na izložbi u Tavankutu, bilo je to, i ostalo do danas, čudo u panonskoj ravnici. Stoga je svrha filma informirati javnost i ukaže na važnost i odgovornost o ovoj posebnoj kulturnoj baštini koju treba zaštititi i podržati, kao i ispričati priču o pripadnicima hrvatske zajednice u Vojvodini koji s takvom originalnošću i vrijednostima nemaju adekvatnu potporu, bez obzira na sve potpisane sporazume između Hrvatske i Srbije o izjednačavanju prava hrvatske manjine u Srbiji i srpske manjine u Hrvatskoj. Osim toga, film ima i edukativni karakter, a ostat će i kao svjedočanstvo o svim onim umjetnicima s ovih prostora koji su stvarali svoja djela, a kojih više nema i koje bi trebalo ovjekovječiti. Na ovaj film sam posebno ponosan, jer je kroz slamarke to ujedno i priča o identitetu, položaju i sudbini mojih bunjevačkih Hrvata od kojih potječem i zato sam film posvetio svojim roditeljima iz Tavankuta.

HR: Je li danas u dovoljnjoj mjeri vidljiva kultura i umjetnički izričaj Hrvata koji žive u Vojvodini? Ako smatrate da nije, koji su razlozi?

Mislim da kultura i umjetnički izričaj Hrvata u Vojvodini još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri vidljivi, jer postoji niz uzroka. Slaba potpora i Hrvatske i Srbije, posebice kada je riječ o poštovanju prava manjine i potpori, koju bi u europskim normama i standardima bilo potrebno ne samo davati nego i održavati. Nevjerojatno je da države za ulazak u Europsku Uniju ne koriste svoju mogućnost davanja i održavanja potpore manjinama, kao jedan od najvažnijih uvjeta za europske integracije, a imaju tako autentičnu manjinsku zajednicu kao što su Hrvati u Vojvodini. Europa je zamišljena kao zajednica različitih naroda i ono što zovemo bogatstvom različitosti. Istina, na tom se polju pokušava i ovdje nešto stvoriti, ali mislim da to još uvijek nije dovoljno. U Tavankutu HKPD »Matija Gubec« na tome već radi dugi niz godina i postaje pravi primjer, ali koliko mi je poznato, to je još uvijek uglavnom ostvareno oslanjajući se najviše na vlastite snage i na vlastite mogućnosti. Hrvatska zajednica u Vojvodini bi, recimo, trebala imati svoju zgradu i svoje prostorije u centru grada Subotice, isto tako kao što se to tražilo za srpsku manjinu u Zagrebu. Trebala bi imati ne samo škole, Zavod za kulturu i kulturno-umjetnička društva, nego i kazalište, izdavačke kuće, redovito financiranje i platformu na razini uspostavljanja i razvijanja poslovne i poduzetničke suradnje. U tom smislu pokušavam i našu zajednicu uključiti u ono što zovemo kinematografijom. Želja mi je da moji filmovi ne budu samo dio hrvatske, nego i srpske, odnosno vojvođanske kinematografije i to na relevantan način, kao i svi drugi koji zadužuju kulturom svoje zemlje. Ovaj moj film je urađen na najkvalitetniji mogući način u ovom trenutku i može se prikazivati u standardima najkvalitetnijih digitalnih tehnologija i projekcija, a to će ostati i za buduće generacije. Film »Od zrna do slike« ima svoju misiju širiti sliku o nama diljem svijeta i više ga u tom smislu nitko ne može zaustaviti. 

HR: Otkuda ta želja da se posvetite snimanju filmova? 

Teško je reći što je točno potaknulo u meni želju za bavljenjem filmom, vjerojatno kao i kod drugih umjetnika, ona unutarnja potreba za izražavanjem, da opet citiram Belu Durancija kada objašnjava naše slamarke – to je »ona demijurška iskra po kojoj je umjetnost - umjetnost, a sve ostalo je zanat«. Ja volim reći kako je kod mene sve počelo s mojim nastavnikom Zoltánom Siflisem iz Subotice koji me je puno naučio o filmu kada je došao raditi u osnovnu školu u Tavankut, gdje smo se upoznali. I zato ću mu posvetiti svoj dugometražni igrani film koji uskoro trebam snimati. Sve je počelo ovdje u Tavankutu i svijet koji sam prvi puta u svom životu promatrao ovdje utjecao je na potrebu za izražavanjem. 

HR: Što vas je privuklo dokumentarnom filmskom žanru?

Dokumentarni film je relevantna grana kinematografije, isto kao i igrani film, samo što se to do sada zanemarivalo i naglasak je uglavnom i uvijek bio na igranim filmovima. Iako mi se čini da su dokumentarci kao svjedočanstvo života bitni za kulturu i stvaralaštvo, jer pružaju mogućnost izražavanja na dostupniji način, to ipak ne znači da ih je lakše napraviti, nekad je teže napraviti dokumentarni film od igranog, jer se dokumentarni film uglavnom stvara i nastaje na kraju u procesu montaže što je obrnuto u odnosu na igrani film. Ja sam dokumentarce zavolio raditi još od djetinjstva kada sam u Tavankutu počeo snimati svoje prve filmove i kada sam osjetio sve ono što dokumentarac pruža autoru kao mogućnost za izražavanje. Pokazalo se da su dokumentarci sve popularniji i kod publike što je dobro, jer su se dokumentarni filmovi uglavnom mogli vidjeti na televiziji i nisu se mogli gledati u kino distribuciji kao igrani filmovi. Mnogi festivali su doprinijeli tome da se i u njihove programe uvrste dokumentarci, pa je tako omogućeno da publika ima prilike vidjeti i taj vid filmskog stvaralaštva. Dokumentarce treba raditi i treba gledati, jer nam na odvažan način pružaju mogućnost relevantnijeg uvida u stvarnost u kojoj živimo, a time pružaju mogućnost i kao svojevrsno svjedočanstvo života i na uljuđenost ljudskog življenja.

HR: Nakon brojnih dokumentarnih filmova snimili ste igrani film »Duh u močvari«. Je li bilo teško prebaciti se na režiranje igranog filma? 

Nije mi bilo teško prebaciti se na režiranje igranih filmova, jer sve ono što autor nauči u dokumentarnom filmu treba znati prenijeti i na igrani film zbog uvjerljivosti. »Što je autor spretniji u krađi od života to će biti spretniji u kreiranju života, odnosno kreiranju igranog filma«, rekao bi moj profesor Zoran Tadić o kojem sam napisao knjigu »Poetski dokumentarizam Zorana Tadića«. Tako sam pokušavao raditi i u filmu »Duh u močvari «, unijeti u igrani film nekakav dokumentarizam i iskustvo rada u dokumentarnom filmu kako bi to pomoglo da film bude uvjerljiviji, jer djeci se ne može lagati i to je vjerojatno utjecalo na gledanost filma i dječju percepciju svijeta koji im nude stariji. S tim da, po mom mišljenju, mi stariji moramo biti odgovorni, jer samo snimanje je etički čin u dosluhu s onim što treba prikazati. Film nije samo zabava, kako to mnogi misle, nego i nešto drugo. Stvoren je da podučava, proučava i uvjerava. Svjedoči o nekakvoj istini i životu. A kako bi rekao predstavnik francuskog novog vala, veliki filmski redatelj Jean Luc Godard. »svaki igrani film teži dokumentarnom, a svaki dokumentarni igranom« i to je jedna od najvećih misli i istina ikada izrečena o filmu.

HR: Radite na novom igranom filmu »Most na kraju svijeta«. Zbog čega ste izabrali da snimite film prema scenariju Josipa Mlakića?

Već dugi niz godina pokušavam sa scenaristom i mojim velikim prijateljem i suradnikom Josipom Mlakićem stvoriti igrani film. Njegovi su romani vrlo filmični i meni vrlo bliski, jer se uklapaju u nekakav moj svjetonazor. Besmislenost rata, mali ljudi kao žrtve velikih politika i štošta što je utjecalo na naše živote nakon raspada bivše Jugoslavije ono je što me kod Mlakića zanima. Tako bi i ovaj scenarij, za koji smo konačno dobili potporu prije nekoliko godina, trebao polučiti film o tome kako smo promijenili karaktere nakon nesretnog rata, kako smo se promijenili i, ja bih rekao, kako smo se pokvarili. To je ono što me zanima i što bih volio pokazati u svom novom filmu. Kakve posljedice je ostavio rat na ljude i kako ne znamo ništa cijeniti.

HR: U kojoj je fazi realizacija ovog filma?

Film je dobio potporu na natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra, potom potporu Srbije, a na kraju potporu iz Bosne i Hercegovine i Francuske. Tako da će to biti hrvatsko – srpsko – bosansko – francuska koprodukcija, što je jako dobro, jer ga podržavaju ne samo u regiji, nego i šire. U filmu će glumiti osim hrvatskih glumaca i glumci iz Srbije i Bosne i Hercegovine, a bit će angažiran i jedan dio ekipe iz regije. Za filmsku industriju i kinematografiju važno je da se filmska djela financiraju zajednički i da se međusobno podupiru u koprodukcijama. Iako, moram priznati, Hrvatska je u tom smislu napravila možda najviše u odnosu na sve zemlje bivše Jugoslavije, jer izdvaja najviše potpore i najveće iznose za snimanje filmova, pa čak i u pogledu podupiranja koprodukcija izvan svoje zemlje. Film je skupa igračka i trebalo bi pronaći rješenje za financiranje, jer se uglavnom financira iz državnog proračuna, kao i svi drugi segmenti kulture, a to je važno kako bi se natjeralo one koji odlučuju o našim sudbinama na veću odgovornost, odlučnost i aktivnost. U tom smislu nije bilo lako formirati koprodukciju i složiti sve kockice kako bismo došli do financiranja za moj novi film.

HR: I na koncu, koji su vaši omiljeni filmski redatelji, koji su filmovi najviše utjecali na vašu poetiku?

Na poetiku u mojim filmovima utjecali su mnogi filmski redatelji i to ne samo oni najpoznatiji nego i manje poznati, ali uvijek volim reći kako ono što mi je kod Fellinija srce, to mi je kod Bergmana duša, a kod Tarkovskog duh!