Arhiv tekstova

Nije bilo previše zanimljivo u proteklih mjesec dana pratiti napise pojedinih medija u Srbiji glede tema koje su se odnosile na tzv. informiranje o borbi protiv korupcije, među ostalim, i iz razloga što smo sve to ranije a na drugim primjerima već mogli vidjeti. Drugim riječima, na tako što smo se već nekako svikli. Djelić je, naime, to tek sramne povijesti novinskoga beščašća u Srbiji, koji, barem u tim posve žutim medijima, ima premalo veze s proklamiranim zalaganjima za novinarsku profesionalnost i nikakve veze s medijskom tematizacijom korupcije.

 

MEDIJI SU SREDSTVA: Jer, i ova najnovija »benigna« medijska histerija s fokusom na Olivera Dulića, koja se očitovala u, nazovimo to posve neutralno, pojedinim predstavnicima medijske scene u Srbiji, bila je tek, dakako posve prljavo, sredstvo za postizanje, kako se da vidjeti, drugih ciljeva. I to ciljeva koje je netko na nekim drugim mjestima ranije već definirao; ciljeva koji su kao kratkoročni za vladajuću političku klasu daleko interesantniji; ciljeva, na koncu, koji se okupljaju oko (re)pozicioniranja u prostoru moći i simulativnoga svjedočenja, istina usto i kaotične i jalove, borbe protiv korupcije nove srbijanske vlasti, čije su – to se mora naglasiti – kolateralne žrtve unaprijed dobro promišljeno odabrane. U protivnom, scena bi bila pluralnija, napose s onima s patriotskim aspektima pljačke.

Naime, kada je riječ o pisanju tih sramnih novinarskih uradaka na temu »Oliver Dulić«, iz neba je bilo vidljivo kako to nisu bili napori nekakvoga istraživačkog novinarstva niti je, pak, ono bilo posljedak moguće novinarske inventivnosti i hrabrosti. Bili smo, nažalost, nanovo svjedoci teške zlouporabe medijskih sloboda koje su u funkciji ostvarivanja sebičnih političkih interesa. Drugim riječima, sablazni medijski tretman »slučaja Dulić« od strane pojedinih srbijanskih tabloida ne smjera tek i samo na »bezobzirnu korumptivnost« predstavnika ranije vlasti, već izravno pogađaju i političku budućnost Vojvodine i Subotice, a neizravno se odnosi i na sve pripadnike hrvatske zajednice u Srbiji. O čemu se sve ovdje radi(lo)?

 

ZAŠTO OPET DULIĆ?: Izuzme li se moguća odgovornost za činjenje kažnjivih djela i ostavi li se po strani eventualni deficiti u manirima koje podrazumijeva demokracija, u što ovaj napis ne želi ulaziti, kao glavno se, čini se, nameće pitanje zašto je kao žrtveno janje u tzv. borbi protiv korupcije »stare vlasti« izabran bivši ministar životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja Oliver Dulić, čovjek iz Subotice, koja se još uvijek nalazi u Vojvodini i čije prezime nosi jedan značajan broj ovdašnjih Hrvata. Jer, opravdanim se može postaviti pitanje zašto, ako se čak i prihvate naracije nove vlasti da je korupcija bila raširena u svim porama prijašnje vlasti, nije izabran neki drugi dužnosnik te vlasti? Recimo, osoba čije prezime ne pripada manjinskim zajednicama i koje dolazi iz tzv. uže Srbije? Ili je srbijanskoj javnosti lakše »progutati« kao »lopova« nekog s prezimenom Dulić nego li, na primjer, s Cvetković, Petrović, Jovanović, Đelić, Mitrović ili Šutanovac? 

Isto tako, jednostavno se nameće i suvislo pitanje, nije li sva ta hajka bila i u funkciji produciranja negativnih slika o Vojvodini, čija vlast je, ako je vjerovati istim tabloidima, ionako slična kao što je i taj Dulić – »bahata«, »odmetnička«, »lopovska«… Zar onda ni nju ne bi trebalo mijenjati? A što je sa Suboticom, gradom koji, s obzirom na staž od 22 godine demokratske vlasti, mnogima iz sadašnje republičke vlasti bode oči? Zar kuolarske priče koje kolaju Suboticom da joj slijedi politički »tsunami«, da i ona »mora pasti«, nakon čega će svi biti »pometeni«, nisu tek uvodni pjevovi upravo takvog scenarija? Ako je tomu po svemu sudeći tako, osnovno je pitanje kome je i zašto do razbijanja posljednjih otoka prodemokratskih snaga u Srbiji stalo…