Arhiv tekstova

Svjedoci smo kako se ovih dana vodi medijsko suđenje Nenadu Čanku, lideru Lige socijaldemokrata Vojvodine. Iako još kazneni postupak nije pravnosnažno niti pokrenut mi već možemo zaključiti kako je on kriv i kako će ga osuditi na neku od zakonom propisane kaznene sankcije. Interesantno je da su mediji saznali i prije samih nadležnih tijela za kazneno gonjenje, kako je Nenad Čanak »pretukao« Pavla Lešanovića. Ako nije bila namjera da se jedna politička ličnost  politički diskreditira onda nije bilo potrebe da se oštećeni prvo obrati medijima sa slikom pretučenog lica, nego lijepo da ode u prvu policijsku postaju i prijavi osumnjičenog.

Interesantno  je i to kako jedne dnevne novine prave psihološke profile kako osumnjičenog tako i oštećenog s tužnim životnim pričama s tendencijom da čitateljima bliže pojasne tko je kakav čovek, kakvog je temperamenta, a sve u svrhu da mi »razumijemo« zašto se sve to dogodilo i zašto je netko zaslužio ili nije zaslužio dobiti batine. I tako je jedan životni događaj poprimio razmjere nekih TV novela i postao tabloidna vijest koja danima puni novinske članke. 

 

Pomjeranje fokusa

I taman kada pomislimo da se napisalo sve što se moglo napisati kako o osobnim tako i o profesionalnim životima aktera,  kad u prvim jutarnjim vijestima, skoro pa prije samih sudionika događaja, saznajemo kako se protiv Olivera Dulića pokreće kazneni postupak i da se on poziva na  zastupnički imunitet kako bi se obratio medijima i široj javnosti i tako pojasnio što se tu u stvari dešava. I opet počinje predstava, daje se nova TV novela i narod je opet zaokupljen i pomiče se fokus s činjenica i događaja koji su egzistencijalno bitni za građane. Oni se samo neprimjetno provlače, ali to nije toliko bitno kao to je li supruga Olivera Dulića otvorila vrata policiji ili što je na sve ove događaje rekla majka bivšeg ministra. Inače, protiv Olivera Dulića nije pokrenut kazneni postupak nego je sve još u fazi predkaznenog postupka tj. trenutačno se vodi istraga o predmetnom događaju. Vođenje istrage a priori ne znači i pokretanje kaznenog postupka, ali o tome mediji ne obavještavaju. A i zašto bi? Je li interesantno samo napisati: »U fazi istrage  u svojstvu osumnjičenog na saslušanje je pozvan Oliver Dulić, bivši ministar zaštite životne sredine i prostornog planiranja, radi prikupljanja podataka u slučaju ‘Nuba Invest’. Ministar se pozvao na imunitet i sazvat će konferenciju za medije na kojoj ćemo saznati više detalja.« Ne! Takav način izvještavanja nije interesantan. Nema žutog u sebi. 

Jedno od najspektakularniji uhićenja pred kamerama u Srbiji je bilo hapšenje predsednika FK »Vojvodina« Ratka Buturovića kojeg su policajci zatekli kod kuće u pidžami, okrenuli licem k podu i stavili mu lisice, ili uhićenje Dragana Džajića. S druge strane nismo bili svjedoci uhićenja nekih od najtraženijih ljudi na svijetu koji su optuženi za ratne zločine. 

 

Svatko i netko

Može se steći dojam kako se uhićenja pred kamerama i izvode kako bi se javnost usmjerila na to da su te osobe krive i prije nego što se pokrene sudski postupak. Međutim, kad god mediji objave kako je uhićen »izvršitelj kaznenog djela« to je povreda Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pretpostavke nevinosti i svojevrsan pritisak na javno mnijenje.

Prema  članku 34. stavak 3. Ustava Republike Srbije, »svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda«. Ako uđemo u dublje tumačenje ove ustavne odredbe možemo primijetiti kako se ustavotvorac odlučio za termin SVATKO, što nam govori da nema iznimaka, a opet životno možemo zaključiti kako se, ipak, ova odredba tumači u smislu NETKO. I doista je tako, stječe se dojam – kako politički »vjetar puše« takva nam je i primjena zakona i poštovanje ustavom zajamčenih osnovnih ljudskih i manjinskih prava. Nije dovoljno što trpimo klimatske promjene nego sada moramo i voditi računa o političkoj klimi koja hara u državi pa shodno tome i prilagoditi joj se.

 

Pretpostavka nevinosti i sloboda medija

Težeći da zaštiti okrivljene od linča, ali i da sud zaštiti od sugestivnih utjecaja, zakonodavac je propisao kazneno djelo nedozvoljenog javnog komentiranja sudskih postupaka. Ovo kazneno djelo neće postojati onda kada se uobičajeno komentira kazneni postupak, tako što se sve do pravosnažnog okončanja postupka o osobi koja se za kazneno djelo tereti piše s određenom nužnom rezervom. To je najjednostavnije postići korištenjem izraza »osumnjičeni«, »okrivljeni« ili »optuženi«, a izbjegavanjem termina »učinitelj« ili konkretnijih pojmova, kao što su: »ubojica«, »lopov« itd.  

Postavlja se pitanje kako uskladiti kontradiktorne zahtjeve kad s jedne strane imamo zakonsku obvezu za poštovanjem pretpostavke nevinosti i princip sudske neovisnosti, a s druge strane pravo građana na obavještenost i slobodu medija?  Nesporno je da su od interesa za građane,  njihovo povjerenje u institucije pa i njihovu sigurnost pitanja, načini vođenja kaznenih postupaka, borbe protiv kriminaliteta kao i rada sudova, tužiteljstva i policije, međutim problem stvara način na koji se ove informacije pribavljaju, tumače i čine dostupnim javnosti. Kaznenim zakonikom je inkriminirano jedino objavljivanje onih informacija koje se po zakonu ne mogu objaviti, ili su odlukom suda ili drugog nadležnog tijela proglašene tajnom, što u suštini obuhvaća samo objavljivanje informacija saznatih na glavnom pretresu s kojega je isključena javnost. Međutim, nema nikakvih ograničenja za objavljivanje informacija do kojih se došlo u prethodnim fazama kaznenog postupka, do kojih je moguće doći na najrazličitije načine – izbjegavanjem nadležnih tijela ovlaštenih na davanje tih informacija. Ovo svakako može imati negativne posljedice na nesmetano vođenje kaznenog postupka i rad pravosudnih tijela. Naime,  koliko god sudac trebao donositi objektivne odluke na koje ne utječu mediji, koji bi neposredno stvarali takvu klimu koja bi bila nepovoljna po osumnjičenog i na taj način  posredno utjecali na javno mnijenje, koliko god treba ostati imun na političke okolnosti  u društvu,  i isključivo se voditi činjenicom da je pravosuđe načelno samostalno i neovisno i da sudac treba slobodno i objektivno donijeti svoje odluke, nemoguće je to očekivati. Čovjek je često, nekad i podsvjesno, pod snažnim utjecajem sugestije i autosugestije, u eri kada su informacije dostupne bilo posredstvom pisanih bilo elektroničkih medija i kada iz minute u minutu saznajemo različite informacije, bilo društveno-političkog karaktera bilo zabavnog, može se zaključiti da malo što ima takvu moć sugestije kao što su sredstva javnog informiranja.

 

Pretpostavka krivnje

Pretpostavka nevinosti je jamac da neće biti predrasuda kao i da će suđenje biti neovisno i nepristrano. Koliko mediji i pompozni naslovi  mogu pridonijeti da se kreira slika o samom postupku, o osumnjičenom, o žrtvi, njihovim međusobnim odnosima, u toj mjeri da se onemogući nepristrano i neovisno suđenje, i na taj način da se kod građana  (posredno i kod sudaca) stvori odgovarajuće psihološko preduvjerenje, koje će ugroziti presumpciju nevinosti? Mediji su u stanju prikazati nekoga u očima javnosti krivim i prije nego što je i došlo do kaznenog postupka, postaje sve uobičajenije »suđenje putem medija«, što predstavlja takav način djelovanja medija da se nečija krivnja prejudicira.

U srpskim tiskanim i elektroničkim medijima stvara se dojam da se princip pretpostavke nevinosti preobražava u pretpostavku krivnje. Dovoljno je podnijeti kaznenu prijavu i krivnja je već dokazana. Samo uzmimo neke dnevne novine i pročitajmo prvih 10 stranica i već bismo naišli na neke od bombastičnih naslova koji bi nam privukli pozornost da pročitamo tekst, a nakon pročitanog teksta shvaćamo da on apsolutno nema nikakve veze s naslovom. Senzacija diže tiraže.

Jesmo  li postali toliko zagušeni medijskom bukom da zaboravljamo kako osobe o kojma se piše imaju obitelji i da takvi naslovi pa i medijske hajke, koje su postale veoma popularne kod nas posljednjih godina, mogu ostaviti i ozbiljnije posljedice?  Pravimo li od jednih nacionalne heroine i heroje a koji su pravosnažno osuđeni i proglašeni krivim, a od drugih gubitnike nedostojne slobode usprkos činjenici da su oslobođeni od krivice? Može li danas svatko biti novinar ili je ipak potrebna određena kvalifikacija za to? Služi li tisak kao jedan način moralne likvidacije? Koriste li se mediji, umjesto da informiraju i bore da istina izađe na vidjelo, u svrhe političkog obračuna i po narudžbini ne informiraju nego kleveću?

 

Sloboda medija – u kojoj mjeri je ograničiti 

Veoma je osjetljivo pitanje kad se i gdje može ograničiti sloboda medija, jer su oni jedan od stupova demokracije. Od svih sloboda najspornija je bila sloboda govora. Međutim, osim slobode tiska kao demokratske tečevine također moraju biti zaštićena politička prava, građanska prava kao što su pravo na privatnost, pravo na integritet ličnosti i pravo na dostojanstvo.

Ako građani jedne zemlje nisu obaviješteni o postojanju i značenju mehanizama za zaštitu ljudskih prava oni nisu niti djelotvorni. Zato je nužno podići svijest građana o njima, informirati ih, obrazovati i obučiti u području ljudskih prava, kao bi ovi mehanizmi ispunili svoju suštinsku ulogu zaštite ljudskih prava u demokratskom društvu. Treba težiti izgradnji novog društva zasnovanog na zajedničkim vrijednostima kao što su: sloboda izražavanja i informiranja, kulturnna raznovrsnost i jednako dostojanstvo svih ljudskih bića. Beskorisne su izmjene zakona ukoliko ne dođe do njihove pravilne primjene u praksi. U tome mediji mogu pokazati svoju pravu snaga, kao i svrhu, u edukaciji, informiranju i poštovanju ljudskog dostojanstva. Samo tako će se ostvariti tradicija slobodnih i odgovornih medija, i neovisno i samostalno pravosuđe. U protivnom pretpostavka nevinosti ugrađena u odredbe Ustava i međunarodnih deklaracija ostat će samo mrtvo slovo na papiru.