Arhiv tekstova

Zvona zvone kad se krstiš, na vjenčanju i kad se opraštaš od ovozemaljskog života. Ona su početak i kraj. Priča je mnogo ljepša od ovog početka. Već duže vrijeme posjedujem fotokopiju rukopisa našeg pokojnog župnika gospodina Ivana Beneša. Kuriozitet ovog rukopisa je da je uz njega priloženo par interesantnih fotografija iz života naše župe. Jedna od natuknica ovog rukopisa je o zvonima, a ima i par lijepih slika o njihovom blagoslovu. Na fotografijama se vide kumovi (darovatelji) zvona. U razgovoru sa starijim sugrađanima i na osnovi zapisa župnika Ivana Beneša napisala sam ovu priču. Po mom ličnom osjećaju sve počinje 17. srpnja 1752. godine, kada je postavljen kamen temeljac za crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije u Lemešu. Svaka crkva mora imati i zvona, pa tako i naša. O prvim zvonima nemam pisanih podataka, ali prvi zapis datira iz 1896. godine. Te je godine iz Baje donešeno zvono teško 292 kg financirano iz milodara vjernika.

 

ČETIRI ZVONA

 

Danas u crkvenom tornju ima četiri zvona koja zvone u A-duru. Veliko zvono je teško 458 kg, glas A. Ovo zvono je napravljeno od starog zvona koje je dugo bilo napuknuto i zahtijevalo obnovu. Prelijevanje je izvršila firma »Rudolf Krebel« iz Zagreba. Posvećeno je Blaženoj Djevici Mariji jer je te godine bila marijanska godina, kuma je bila udovica Luca Ivanković od Švrćinih. Ovo zvono još zovu Lucija po kumi. Drugo zvono je liveno u Baji (već spominjano iz 1896.). Treće zvono, »cincika«, teško je oko 90 kg i pravljeno je od starih zvona koja su bila izlivena 1924. godine u Ljubljani. Njime se zvoni na pozdravljenje i oglašava se smrt djeteta. Malo zvono posvećeno je sv. Aleksiju, a kum mu je bio Elek Kanyo od Nikuvljevih. Malo zvono je u puku nazvano Elek. Četvrto zvono je teško svega 58 kg, glas »A« – mala oktava. Njega je darovao Imro Vidaković od Kajtinih 1924. godine. Kako je imalo tehničku pogrešku i ono je preliveno 1959. godine. Njime se zvoni kada je nevrijeme. 

 

OBRANA ZVONA

 

Zvona su u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata bila skinuta iz tornja i zakopana. To su vjernici uradili iz predostrožnosti da ih ne odnesu kao sirovinu za izlijevanje topova. Priča se da je bilo samo jedno zvono ostavljeno za korištenje, i to su odnijele vojne vlasti. Kada je vojska htjela odnijeti i ostala zvona, mještani su se suprotstavili vilama, motkama i tijelima stali u obranu zvona. Tako su sačuvana od vihora rata tri zvona. Sva ova događanja nisu dobro utjecala na zvona, pa je donijeta odluka da se zvona poprave, a od strane vlasti dobiveno je odobrenje za prikupljanje milodara po selu. Prikupljenim novcem obavljen je ovaj obiman posao. Tako je 31. svibnja 1959. godine priređeno veliko slavlje, tj. blagoslov zvona. U to vrijeme Crkva nije bila miljenica novonastalog režima ali su se mještani, unatoč tomu, odazvali u velikom broju. Po pisanju župnika, okupilo se mnogo vjernika, a naročito muškog svijeta. Biskup je došao vlakom. Dočekali su ga mladi u nošnjama (bunjevačkim i mađarskim) na konjima i fijakerima. Zvona su bila postavljena ispred crkve i urešena cvijećem i zelenilom. Poslije mise i blagoslova odmah su bila uzvučena u toranj crkve i puštena u uporabu. Na priloženoj fotografiji su kumovi zvona prije blagoslova – Luca Vujević i Elek Kanyo, a na drugoj okupljeni vjernici s biskupom. Toranj je visok 40 m, pa je smještanje zvona u njega bio naporan posao, jer nije bilo kranova, već je sve rađeno ručno i ljudskom snagom. Tom prigodom je poremećen mehanizam sata, kupljen u Baču kao već rabljen 1842. godine. Ne zna se je li bio na franjevačkoj ili na župnoj crkvi u Baču. Mehanizam se navijao dva puta dnevno, bio je s dva velika kamena utega, otkucavao je sate. Od tada je par puta pokušan popravak mehanizma, ali bezuspješno. Sat je i danas na tornju crkve, ali ne radi. Zvuci zvona čut će se još dugo s tornja crkve, sve dok je Lemešana, jer zazvone i za one u selu i za one koji su daleko od njega.