Arhiv tekstova

Humanitarno-terapijska Zajednica za pomoć ovisnicima – Hosana osnovana je prije pet godina. Zajednica je smještena u objektu pokraj Starog Žednika, a štićenici u njoj ostaju oko tri godine, do konačnog oporavka. Osnivač ove Zajednice i njen upravitelj vlč. dr. Marinko Stantić kaže kako se na takav korak odlučio kada je 2003. godine s prijateljem svećenikom išao u Međugorje. 

»On me je odveo u zajednicu ovakvoga tipa – Zajednicu Cenacolo. Tu sam se po prvi put susreo s ovisnicima koji se oporavljaju kroz zajednicu. Inače, osnivačica Zajednice Cenacolo, sestra Elvira Petrozzi, bila je začetnica ove ideje u Saluzzi, u Italiji, još 1983. godine. Božja providnost je htjela da se tamo u međugorskoj zajednici susretnem sa štićenikom iz Sombora. On nam je dao svjedočanstvo o svom silasku u drogu i kako se oporavlja kroz zajednicu. Bila je to potresna priča. Ostao sam zatečen. Presudna je bila jedna njegova rečenica: ‘Velečasni, samo da vam kažem, u Srbiji ne postoji niti jedna ovakva zajednica, a velika je potreba!’ To me je oborilo s nogu. Dugo sam razmišljao o toj izjavi. Osjećao sam se jadno. Kao da mi je rekao: ‘Mi umiremo, a vi za to ne marite! Hvala vam što nas pokapate’. Užasan osjećaj. Da skratim priču, raspitivajući se i obilazeći takve zajednice došlo se i do Zajednice Hosana.« 

 

Svijet ćemo promijeniti, mijenjajući sebe

 

U daljnjem razgovoru, vlč. dr. Marinko Stantić je istaknuo kako ovisnost ne doživljava kao bolest, te da je važno da štićenici ojačaju karakter duhovnim vrijednostima prije povratka u društvo. 

»Za mene je to trenutačno stanje koje je prouzrokovano unošenjem te surove materije u organizam. Kad se prestane s konzumiranjem droge, čovjek može normalno funkcionirati. Istina, droga ostavi dugotrajne posljedice, ali prema iskustvu onih koji su svoj problem riješili putem Zajednice, vidimo da jednom narkoman ne mora biti zauvijek narkoman. Privlačnost, istina, ostaje i borbe su svakodnevne, ali tako je i inače u životu. Trenutačno je devet onih koji su uspješno završili program Zajednice. Svi su dobro, Bogu hvala. No, sam period u Zajednici nije jedini odlučujući moment za njihov oporavak. Najvažnije je obratiti se, uspostaviti zdravu komunikaciju s Bogom, jer je On taj koji njih oporavlja.

Budući da je Bog još uvijek jedini koji je uspješno oporavio ovisnika, problematika ovisnosti se dakle krije u izlasku iz Stvoriteljeve logike o čovjeku i svijetu. Bog je upravo i dopustio da čovjek u svojoj slobodi siđe s toga puta, ali nije sretan zbog toga. Zato pruža ruku spasa onima koji se za nju hoće uhvatiti. Zbog brzine života i svih napetosti u svijetu, potreban je zdravi odmak od urbane sredine i dovoljno vremena da se takav čovjek sabere, promisli, ojača i učvršćen vrati u društvo koje ne možemo tek tako promijeniti. Svijet ćemo promijeniti, mijenjajući sebe.«

 

Biti odgovoran prema životu

 

Prilikom posjeta Zajednici Hosana razgovarali smo s jednim od štićenika, Andrašom Škofljanecom (1983.), koji je pri kraju trogodišnjeg programa oporavka. Među ostalim dnevnim obvezama, odgovara za štićenike, kada je voditelj Igor Tot Horgoši odsutan zbog poslova vezanih za Zajednicu.

»Došao sam ovdje jer sam stigao do dna svog života, bio sam ovisnik o heroinu.  Živio sam instinktivno, misleći samo kako da nabavim drogu, postao sam negativan, depresivan, svakoga sam gurao od sebe, počevši od obitelji, pa do onih koji su mi htjeli pomoći. Počeo sam koristiti narkotike početkom prvog razreda srednje škole. Imao sam problema s uklapanjem u društvo, imao sam puno kompleksa i okrenuo sam se društvu problematičnih momaka i tako je počelo s alkoholom i pušenjem marihuane. 

Za drogu je potreban novac, na početku sam je kupovao od džeparca, ali moje potrebe su rasle, počeo sam trgovati raznim stvarima, došlo je i do krađe, a kasnije do varanja i uzimanja pozajmica koje nisam vraćao, no nisam birao način. Zbog problema s drogom napustio sam srednju školu prije nego što sam završio 4. razred.

Tonuo sam sve dublje, pa sam počeo koristiti i heroin, trajalo je to 4 godine, posljednjih godinu i pol dana intravenozno i to me dovelo do samog dna, to je zadnja faza iz koje je povratak strahovito težak. 

Stigao sam do ruba i tada sam rekao ocu da želim prekinuti s drogom. Moja sestra zna voditelja Zajednice Igora i nakon što je obavljen informativni razgovor, došao sam na radne dane u Zajednicu koji traju 5 do 7 dana. Uočili su moju volju za promjenom i tako sam ostao«, priča Andraš Škofljanec o životnom putu koji je prešao do dolaska u Zajednicu Hosana.  

»Nakon prestanka uzimanja droge, fizički bolovi su najteži prva dva tjedna, no ti bolovi prođu, ali osnovni problem je unutar čovjeka, to je duhovni problem, puno narkomana ‘izgura’ te fizičke tegobe, ali se većina vraća uzimanju narkotika zbog te praznine koja je postojala i ostala u duhu, a ta se praznina ne može riješiti, uništiti narkoticima. Nisam nalazio smisao postojanja, a sada duhovne vrijednosti ispunjavaju moj život. Samo molitva pomaže i to sigurno«, iznosi svoje viđenje o problematici ovisnosti Andraš Škofljanec.    

»Ovdje u Zajednici postiže se oporavak duše čovjeka, imamo zajedničke molitve u našoj kapelici, obavljamo razne poslove i prije i poslije podne, imamo vrt, odgajamo domaće životinje, pečemo kruh, izrađujemo suvenire, ostvarujemo sebe u tim obvezama, a predvečer ‘podijelimo dan’, razgovaramo o proteklom danu, iskušenjima i raznim situacijama, o našim razmišljanjima, eventualnim nesporazumima, o tome što bismo trebali nadvladati. Dva puta tjedno igramo nogomet, a subotom možemo pogledati film na TV-u. Želim početi s drugačijim životom nakon izlaska, zaposliti se i biti odgovoran prema životu.«

 

Inicijativa Hosane u Somboru

 

Prilikom posjeta Zajednici Hosana vidjeli smo kako su u tijeku radovi na proširenju objekta, a vlč. dr. Marinko Stantić priča i o inicijativi da se u objektu na Bezdanskom putu u Somboru otvori još jedna Zajednica Hosana.   

»Hosana spada među one institucije koje bi se željele što prije ugasiti, jer želimo da što prije nestane ovisnika. Nažalost, moramo se širiti i, kako stvari stoje danas u društvu, morat ćemo sve više otvarati ovakvih zajednica, koja će postati nova rodilišta, jer će se u njima rađati novi, preobraženi ljudi, oni rođeni odozgo! Prije četiri godine podnio sam molbu Skupštini Grada Sombora s prijedlogom da se izvrši trampa dvaju objekata: jedan objekt je u vlasništvu Grada Sombora, a drugi u vlasništu Katoličke crkve, kojom upravlja župa Presvetoga Trojstva. Razlog ove trampe je bolji položaj i bolji uvjeti za Zajednicu, nego li oni kojima raspolaže Katolička crkva. Tek je ove godine odluka izglasovana, ali sada Grad Sombor traži novčanu nadoknadu od nekih 7500 eura, jer je objekt u njihovu vlasništvu veći od ponuđenog. Mi taj novac nemamo. Kako će se to riješiti, ne znam. Ako je Božja volja da se to ostvari, vjerujem da će se naći rješenje.«