Arhiv tekstova

Svoju ljubav prema tamburi Vojislav Temu-nović je već odavno potvrdio svirajući u subotičkim orkestrima, te kao dugogodišnji bas-primaš i čelist u ansamblu »Hajo« iz Subotice. Usmjerivši se prema pedagoškom radu i završivši glazbenu akademiju u Novom Sadu, ovaj svoj dar i sklonost iskazuje radeći s mladim naraštajima u subotičkoj Muzičkoj školi, ali i u okviru ovdašnjih udruga kulture s hrvatskim predznakom. 

HR: Završen je još jedan Festival bunjevački pisama u Subotici. Kakvi su vaši konačni dojmovi i što biste posebno istaknuli u svezi s ovom tradicionalnom glazbenom manifestacijom?

Mislim da je festival protekao u dobrom ozračju i raspoloženju, prvi puta smo bili u novoj dvorani Tehničke škole Ivan Sarić koja je bila puna publike, što nas iz organizacijske sfere jako raduje i zaokružuje odlične dojmove još jedne uspješno organizirane glazbene manifestacije. U natjecateljskom programu bilo je 15 novih skladbi, koje će sve biti snimljene na prigodnom CD-u s ovogodišnjeg Festivala bunjevački pisama, a sve po već uhodanom i provjerenom receptu starom dvanaest godina koji se nije mijenjao, na zadovoljstvo vjerne publike zbog koje se festival i organizira. Još bih istaknuo i činjenicu kako sada imamo i stalni festivalski tamburaški orkestar, koji djeluje pri našoj glazbenoj udruzi i nastupa ne samo tijekom festivalske večeri, nego ima i dva godišnja koncerta, koncem lipnja i studenoga, na kojima se prezentira cjelokupni rad u proteklim mjesecima.

HR: Kako ste u tom kontekstu zadovoljni radom Hrvatske glazbene udruge Festival bunjevački pisama?

Možemo biti vrlo zadovoljni dosadašnjim rezultatima, konkretno ako govorimo o tekućoj godini onda valja napomenuti kako  imamo dječji orkestar u čijem sastavu ima 35 - 40 članova, što je izuzetno dobro ako se ima u vidu kako su u pitanju djeca osnovnoškolskog uzrasta od kojih je većina učenika Muzičke škole u Subotici, a imamo i tečaj za djecu koja ne idu u Muzičku školu, i oni su dio našeg dječjeg orkestra, a imamo i nadarenijih članova koji su ušli u veliki festivalski orkestar. 

HR: Predajete tamburu u subotičkoj Muzičkoj školi, pa nam iz prve ruke možete reći kakav je odziv mladih na ovaj smjer i što biste poručili onima koji bi htjeli upisati ovaj instrument?

Odziv je dobar i svi imamo više od obveznog dijela norme propisanih sati za redovitu školu što predstavlja najbolji dokaz da je odziv zainteresiranih učenika dobar. Konkretno, u svojoj sadašnjoj klasi koja se proteže od osnovnoškolskog do srednjoškolskog uzrasta sada ima šesnaest učenika, a ukupno rade četiri klase u našoj Muzičkoj školi, sve ukupno broji više od pedeset učenika tambure. Imamo već i tamburaše koji su nakon završetka srednje škole nastavili naobrazbu na fakultetu, što jamči kontinuitet visoko obrazovanih tamburaša, a raduje i činjenica da će u Osijeku uskoro biti otvorena katedra za tamburu, što će biti svojevrstan poticaj još većem broju budućih učenika i studenata tambure, jer će na ovaj način imati prohodnost prema stjecanju visoke stručne spreme i budućem profesorskom zvanju.

Drugi, ne manje značajan aspekt našeg rada ogleda se u cjelogodišnjem druženju svih naših tamburaša kroz brojne probe, nastupe, ali i putovanja tijekom kojih se može dosta toga lijepoga doživjeti i vidjeti, što također veoma privlači mlade da nam se pridruže i postanu dio naših orkestara.

HR: Uz sav spomenuti angažman, radite i s mladim tamburašima u Đurđinu i Tavankutu. Kako izgleda rad s tamburašima u ovim prigradskim naseljima?

Želja nam je bila animirati i učenike koji žive izvan grada, pa su već samim time na periferiji kulturnih događanja i teže imaju mogućnosti dolaziti u grad na probe i nastupe naših tamburaških orkestara, pa smo u sklopu HKUD-a u Đurđinu odlučili oformiti jedan tamburaški orkestar koji djeluje već gotovo četiri godine. Rezultat ovoga kontinuiranog rada je tamburaški orkestar koji broji desetak članova, a ja jednom tjedno držim probu dok se ostalim danima samostalno organiziraju i vježbaju. Nikako ne smijemo izostaviti novi tamburaški sastav »Đurđinske cure«, koji se samostalno organizirao početkom siječnja ove godine, uz moju stručnu pomoć, i već su imale dva službena nastupa, na Dužijanci i na smotri hrvatskih tamburaških orkestara u Ljutovu, a planirano je da budu gošće na našem predstojećem koncertu u Tavankutu.

Što se tiče spomenutog Tavankuta, u njemu postoji mnogo duža tradicija tamburaškog orkestra koji sam preuzeo od Stipana Jaramazovića i u dogovoru s predsjednikom HKPD-a »Matija Gubec« Ladislavom Suknovićem obavili smo smjenu generacija, pa sada pri njihovom KUD-u djeluju novi tamburaši kojih trenutačno ima 32 na tečaju, te 24 u orkestru. Zbog toga je u Tavankutu znatno lakše raditi nego u Đurđinu, jer postoji tamburaška tradicija i stalno se uvećava broj polaznika tečaja.

HR: Tamburaška sekcija je jedna od najčešćih sekcija pri hrvatskim udrugama i kulturno umjetničkim društvima u Vojvodini. Kako ocjenjujete razinu i kvalitetu sviranja u našim KUD – ovima?

Što se tiče subotičkog okruženja posve je zadovoljavajuća razina kvaliteta koju su dostigle tamburaške sekcije i orkestri pri udrugama i KUD – ovima, dok u ostalim vojvođanskim sredinama postoji akutni problem u pogledu nedostatka kvalitetnijeg nastavnog kadra, pa se sve, u nedostatku konstantnijeg financijskog priljeva  svodi na privremena rješenja u vidu povremenih angažiranja pojedinih profesora i nastavnika glazbe, ali to ne može donijeti kvalitetu na duže staze. Najbolji primjer je upravo Đurđin, gdje nije bilo godinama ničega, a uspjeli smo stvoriti orkestar, tako da je tako nešto moguće i u drugim, glazbeno nerazvijenim sredinama, ali je potrebno osigurati određena sredstva bez kojih se nažalost u današnje vrijeme ne može ozbiljnije raditi. Talenata ima, ali im se treba posvetiti.

HR: Koliko su mladi tamburaši zainteresirani za njegovanje tradicijske glazbe, budući da današnje generacije već zarana osnivaju bande i kreću u vode komercijalne pop glazbe, pa i narodnjaka?

Ima tu od svega po malo, primjerice na netom završenom Festivalu bunjevački pisama nastupilo je i nekoliko profesionalnih sastava kao što su »Hajo« i »Ravnica«, te nekoliko gostujući sastava iz Hrvatske, koji se još uvijek žele povremeno predstaviti nastupima na smotrama tradicijske glazbe, što ujedno predstavlja odličnu priliku za marketing, promidžbu i dodatno predstavljanje javnosti. Ipak, glavni kontekst povremenog bavljenja tradicijskom glazbom ogleda se u mogućnosti druženja, što je jedna od glavnih kvaliteta svih boljih KUD – ova i zbog koje se mnogi odlučuju pristupiti organiziranim tamburaškim sekcijama.

HR: Kakvi su kontakti ovdašnjih tamburaša s ovom scenom u Hrvatskoj i koliko je glazbeno umijeće ovdašnjih Hrvata prepoznato i vrednovano u matičnoj domovini?

Mogu reći kako su, prije svih, subotički sastavi već dobro poznati na hrvatskoj tamburaškoj sceni, a brojna gostovanja na festivalima i glazbenim smotrama diljem Hrvatske najbolje govore u prilog ovoj tvrdnji. U biti, problem našeg višeg vrednovanja ogleda se u nedostatku mogućnosti adekvatnijeg medijskog praćenja našega rada, što nije slučaj u Hrvatskoj, pa su tamo i mnogo slabiji bendovi i sastavi u prilici mnogo češće biti vidljiviji i saslušaniji. Zahvaljujući našoj kvaliteti i mi smo nekoliko puta bili pozivani u tematske televizijske emisije kao što je primjerice »Lijepom našom« i imali prigodu milijunskom auditoriju prezentirati svoje tamburaško umijeće.

HR: Je li se tambura potvrdila kao instrument koji može adekvatno parirati klasičnim glazbenim instrumentima budući da je dugo vodila strukovnu bitku jer dolazi iz segmenta narodne glazbe?

Pitanje je jako dobro jer se dotiče nečega o čemu se već dugo vodi rasprava, a kao pandan ovoj temi najbolje može poslužiti primjer violine, koja bi se jednako tako mogla podvesti pod narodni instrument jer je bez nje gotovo nemoguće zamisliti niti jedan narodni orkestar. Tamburaškom orkestru, kakav mi danas prakticiramo s devet linija, da se dodaju timpani, udaraljke i trubači sve bi bilo nalik simfonijskom orkestru, jedino bi boja zvuka bila naravno drugačija. Sve ovo činjenično potkrepljuju partiture stare stotinu godina koje sam pronašao, a pisane su za tamburaški orkestar i izvođenje klasičnih djela poput primjerice »Seviljskog brijača«, te opernih uvertira. Gotovo nepoznat široj javnosti, Stipan Tumbas, inače brat glasovitog Pere Tumbas Haje, pisao je još početkom prošlog stoljeća partiture i aranžmane za velike tamburaške orkestre, što također dodatno ide u prilog stajalištu kako je tambura posve ravnopravan klasični glazbeni instrument.

HR: Kako gledate na budućnost tamburaške glazbe na ovim našim prostorima?

Trebalo bi iskoristiti dobar aktualni trenutak veće zainteresiranosti mladih za tamburu, u prilog čemu idu već spomenute klase u Muzičkoj školi i brojnost svih tamburaških orkestara u Subotici, te Tavankutu, ali postupno i u Đurđinu, i raditi na tome da se u našem gradu napravi jedan centar tamburaša u Vojvodini koji bi vodio računa o razvoju i njegovanju tamburaške glazbe na ovim prostorima. Prema brojkama kojima trenutačno raspolažemo, siguran sam kako tamburaška glazba ima još uvijek lijepu budućnost.