Arhiv tekstova

Svima koji prate ekonomska kretanje poz-nata je procjena da je od 2000. godine do danas u Srbiji bez posla ostalo oko 900.000 ljudi. Najveći pad je bio nakon izbijanja svjetske ekonomske krize, dakle nakon 2008. godine. Gledajući one starije od 15 godina neuposlenost je s 14,7 posto u 2008. skočila na 23,7 posto u 2011. prema podacima ankete o radnoj snazi profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu Mihaila Arandarenka. To znači da je broj neuposlenih s 2,14 milijuna skočio na 2,65 milijuna, dakle za oko pola milijuna ljudi se povećao broj neuposlenih. U tri godine krize bez posla je ostalo više radnika nego u osam prethodnih. A kako se sjećamo, 2000. godine je rečeno da će prvih nekoliko godina nakon promjene režima biti najteže, kada počne tranzicija, te da će se postupno situacija poboljšavati. No, s obzirom da se naslućuje kako kriza još ne jenjava, mogu se očekivati i još gori problemi.

 

Dug je loš drug

 

Problem s kojim je gopsodarstvo Srbije ophrvano jest nedostatak novca, kojeg nema dostatno u kruženju. Što se tiče poduzetnika te malih i srednjih poduzeća koji ostvaruju veoma značajan dio gospodarstva – novca nema. Para nema, ali ima dugova. Dužništvo se prelijeva s jedne na drugu tvrtku, kao domine koje kada padaju, povlače i one iza sebe. Malo je tvrtki imalo priliku graditi poslove na trenutačnoj naplati i izbjeći ulazak u rizične biznise. 

Profesor dr. Mlađan Kovačević, član Akademije ekonomskih nauka Srbije, smatra kako se vrijednosni sustav u Srbiji urušio, a da krivac nije svjetska ekonomska kriza već pogrešan koncept reformi iz 2001. godine. Dosta je uočiti kako je na čelo prošle Vlade stavljena osoba koja je tada vodila Agenciju za privatizaciju, vjerojatno da bi dovršila započeti posao.

 

Platežna sredstva

 

Bilo kako bilo, naš naivni ulazak u kapitalizam ostvarili smo na način da kreiramo potrošačko društvo u kojem ne žive samo privatne osobe na dug, na kredit – već i tvrtke. Dužnička kriza razvijenih društava ogleda se u gomilanju dugova fizičkih osoba, građana koji pomognuti bankarskim uslugama troše više nego što zarade. Slično se ponašaju i države, jer se zadužuju. No, realan protok robe i usluga u inozemstvu među tvrtkama ipak teče normalno, dakle kupuje se novcem, a ne obećanjima o isplati. Plaća se novcem, a ne mjenicama. Upravo zato su neke stvari jasnije u tim sustavima. Naime, cijene mogu varirati ovisno o raznim uvjetima jer na tržištu igraju oni igrači koji imaju novca, te oni slobodno određuju svoje uvjete. Kod nas se pak kupuje na odloženo plaćanje, što je odlika sustava kod kojih proizvode plasiraju jaki (multinacionalni) igrači. Njima je stalo samo do kupaca, a ekonomska sudbina potrošača i posrednika ih ne zanima dokle god postoji prostor da se još nešto proda. Održivost sustava nije njihov problem.

 

Korijen problema

 

Usprkos brojnim načinima supstitucije plaćanja koji su razvijeni, počevši od kompenzacije, komisione prodaje, plaćanja čekovima, kreditnim karticama, počekom itd. ipak u svijetu malih poduzeća postoji konstantan dojam kako nema dosta novca u opticaju, kako se sve teže zatvaraju krugovi zaduženja i naplate.

Postavljanje te stvari pod kontrolu obavio je prije skoro 20 godina tadašnji guverner Narodne banke Srbije Dragoslav Avramović. Kako je zapisao Dimitrije Boarov, Avramović je već devedesetih godina bio pod kritikom kako je to postigao trikom kojim su odložene ili spriječene dublje reforme. Na pitanje Boarova bi li napravio Program IV. (jer su se njegovi potezi nazivali Program I. i Program II.) Avramović je odgovorio »ne, sve mora iz početka«. Znači li to da sustav nećemo moći popraviti dok se u potpunosti ne sruši?

 

Investicije kojih nema

 

Taj veliki nov početak startao je privlačenjem međunarodnih investicija. Novi život udahnut je željezari Smederevo i to se brzo odrazilo na izvoz. Međutim, nemali broj loših privatizacija, stranih investicija koje su pokopale domaće gospodarstvo i domaćih tajkuna uz prodaju strateških resursa dovele su stanje do neizdrživosti. Devize koje su došle u zemlju izazvale su euforiju zaduživanja i zatim su se vratile nazad. Sada su ostali građani s dugovima i tvrtke bez sredstava za obrt. 

Ekonomist Ljubomir Madž-ar smatra da poduzeća koja do sada nisu prodana ne vrijede mnogo te da neće moći naći novog vlasnika, čime će izostati i daljnji priljev u državnu kasu, jasno uz izuzetke monopolskih giganata poput Elektroprivrede Srbije ili Jat-a.

 

Krug smrti

 

Upadanje u Danteov krug pakla među prvima već osjete poduzetnici koji padaju u nelikvidnost i vuku druge sa sobom. Država nema mehanizam da presiječe taj krug pa se događa da oni koji propadnu nakon nekog vremena opet otvaraju nove tvrtke i nastavljaju raditi kao da se ništa nije desilo. Ali, oni kojima su takvi ostali dužni postaju sljedeća karika pucanja.

Ono što se u Miloševićevom režimu radilo multilateralnim kompenzacijama sada se ne može činiti, ne samo iz tehničkih razloga već i zato što su bez efikasne Službe društvenog knjigovodstva znatno olakšane razne vrste manipulacija koje prijete da se iskompenzuju i realne i fiktivne stavke.

Jedna subotička poduzetnica koja je željela ostati anonimna kaže kako država mora uraditi tu veliku stvar, osigurati naplatu dugovanja. »Bar tri puta sam bila u takvoj situaciji pred bankrot, mi smo mala tvrtka i nama je to veliki problem. Treba da postoji neka jača pravna disciplina, provjera da se ne može otvarati tvrtka nakon što se jedna uništi. Država bi trebalo da stane iza toga«, kaže naša sugovornica.

Direktorica tvrtke Tippnet Zsófi Miskolczy-Veréb dodaje: »Najgore je s naplatom, najveći problem je što nemamo nikakav način, a država kao da podržava dužnike. Imam jako puno primjera da je netko držao d.o.o., zatvorio tvrtku, ostao dužan, nestao ispred očiju zakona. Taj ima samo adresu na kojoj je bio prijavljen i ništa drugo, a znam da je otvorio novu tvrtku bez problema, ne preuzima moja pisma i ostajemo ni na čemu. Nedostatak discipline s plaćanjem je najveći problem. Prije svega mislim da treba nešto uraditi po pitanju ovih dugovanja jer to može dovesti do pada cijele ekonomije.«

 

Dragašev poučak

 

S obzirom kako veliki broj ekonomskih stručnjaka ima stabilne pozicije u sustavu, bilo na fakultetima ili državnim tijelima, zbog nezainteresiranosti ili možda straha, rješenja nam ne nude, već samo prolongiranja. Rijetke su osobe koje imaju jasan stav po ovom pitanju, a kamoli ideju što raditi. Među tim malobrojnima bio je Bogoljub Karić koji je još prije svjetske krize uočio problem i nudio svoja programska rješenja. No, njegov kredibilitet je bio tako nizak da je ismijan, a ideja o velikom poslu koji valja obaviti više je ličila na veliku iluziju koja služi daljnjem iskorištavanju stanovništva. 

Reformske ideje imao je i Mlađan Dinkić odmah nakon stupanja na dužnost, no kada je postalo jasno da se mora provoditi politika po diktatu bankarskih centara, tj. zaduženja i oslobođenja zaštitnih barijera, izgubio je poluge i postao nemoćan. 

Od Miroljuba Labusa, Božidara Đelića, Gorana Pitića, Aleksandra Vlahovića i Mirka Cvetkovića nije se uočila čak ni tolika zainteresiranost, štoviše svojim nekim potezima su više igrali za drugu stranu.

Stoga, jedini konstantni kritičar i predlagač ostao je Branko Dragaš, koji je nedavno i novu vlast optužio da nastavlja staru destruktivnu politiku. Ovaj kontroverzni ekonomist koji je također imao nekoliko afera iza sebe predlaže da država izvrši svoja dugovanja umjesto što svojim neizvršenim obvezama generira krizu. Kada bi se stavila na raspolaganje određena sredstva da »kruže« kao sredstvo kompenzacije, tvrtke bi se oslobodile težine duga i mogao bi početi novi ciklus na zdravim temeljima. Taj temelj bi bio princip plaćanja u roku 48 sati, a naplatu mjenicom u roku od 15 dana. Osim toga uvođenjem institucije bankrota bi se očistilo žito od kukolja, ne bi bilo moguće da oni koji su krahirali nekontrolirano ponovno kreću u osnivanje novih tvtki. 

Opet Marks na obzoru?

 

S obzirom kako je realni sektor u tako velikom problemu, za očekivati je da će i uplata poreza biti manja, tj. bit će potrebno sve više zaduživati državu kako bi funkcionirale osnovne državne službe poput policije, zdravstva, školstva, pravosuđa... Zbog prevelikih nameta onima koji stvaraju dodanu vrijednost, sustav bi mogao kolabirati jer će biti teško održivo da u tom sloju poduzetnika i malih preduzeća svaki uposlenik preko poreza izdržava još po jednog umirovljenika i još jednog državnog službenika. Poduzetnici možda imaju načina raditi »na crno«, ali umirovljenici i državni aparat ne. Stoga smo u situaciji »biti ili ne biti«. Socijalni pritisak bi tijekom zime mogao dovesti do pucanja. Dragaš ukazuje na podatak da je kumulativni gubitak svih poduzeća u Srbiji na koncu 1994. godine iznosio 3,8 a na koncu 2011. godine 2.233 milijardi dinara. Ako se taj problem ne riješi, podjela na siromašne i situirane bi se toliko mogla izoštriti da će biti upitno mogu li te dvije skupine živjeti u miru u okviru jedne države.

Kada pogledamo scene s ulica i trgova Grčke i Španjolske, gdje se sukobljavaju ljudi i traže odgovornost političara koji preko njihovih leđa prebijaju svoje koruptivne projekte, umirovljenike koji se vraćaju na selo da bi preživljavali od zemlje ili samoubojstva kreditnih dužnika, ne može nam biti svejedno. O tom globalnom trendu je govorio proljetos investitor Georg Soros kada je rekao da Ameriku čeka klasni rat. Dakle, u nečemu ipak sustižemo suvremeni svijet.