Arhiv tekstova

Tuzla i Srebrenica ugostili su od 20. do 22. rujna sudionike VI. festivala ogranaka Matice hrvatske iz Osijeka, Pečuha, Subotice i Tuzle, nadalje predstavnike Središnjice Matice hrvatske iz Zagreba, kao i goste iz Matičinih ogranaka Vinkovici i Orašje. Tom prigodom primili su ih gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović i načelnik Srebrenice Ćamil Duraković. Gosti iz Matice hrvatske posjetili su, također, Memorijalni centar Srebrenica-Potočari, spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine. U raspravi za okruglim stolom na temu »Franjevci u našoj kulturi«, održanom u Srebrenici, tom drevnom franjevačkom središtu, sudjelovali su: Marica Petrović, Stjepan Sučić, Adif Đozić, Amira Turbić-Hadžagić, Petar Matanić, Martin Antunović, Marinko Mrkonjić, Ivan Nujić, Dražen Švagelj, Josip Cvenić, Domagoj Tomas, Stevan Mačković i Milovan Miković.

 

Franjevci rasvjetom kronologije Subotice

 

Franjevci dolaze u Bosnu potkraj XIII. stoljeća (1291.), a u Srebrenici su izgradili samostan i kao dušobrižnici obrtnika i trgovaca iz Dubrovnika. Ondje je utemeljena redodržava Bosna Srebrena, koja je u jednom razdoblju zahvaćala područje od Jadranskog mora do Budima i Sofije. Njihovom zaslugom, pored i drugog, utrven je put stvaranju jedinstvenog književnog jezika u Hrvata štokavskog narječja. 

Govoreći o djelovanju franjevaca u Subotici od XIV. do kraja XVIII. stoljeća Stevan Mačković, direktor Subotičkog arhiva, među ostalim je naveo da su već 1339. imali svoj samostan u Segedinu u kojem su boravili i oni koji su stizali iz Bosne. Nadalje, da se 1535. u skupštinskim aktima Ugarske franjevačke provincije (za razdoblje 1531.–1595.) spominje franjevac pater Petrus iz Subotice (de Zabathka), koji je pripadao franjevačkom samostanu Ozore. Zatim, da se 1548. spominje franjevac pater Valentinus iz Subotice (de Szabadka) na skupštini održanoj o svetkovini Duhova u Varaždinu. Kako je istaknuo Stevan Mačković, 1625. Papa je preostale kršćane u ovom podneblju podveo pod jurisdikciju beogradskog misijskog biskupa, te je cijela ova oblast, uključujući i Suboticu, postala područjem misionarstva. Najznačajniji hrvatski svećenik toga doba je biskup Matija Benlić (1651.–1674.), kojem je Papa preporučio da za sjedište biskupije uzme Segedin, iz kojeg se nekoliko godina kasnije širio franjevački utjecaj i na Suboticu. 

Budući da su Turci 1687. protjerani iz Budima, zabilježeno je da su tijekom te godine do jeseni naseljenici većinom iz Bosne, odnosno Dalmacije, predvođeni s osamnaest franjevaca, koji su pripadali provinciji Bosne Srebrene, počeli naseljavati Bačku s oko 150 obitelji. Dio naseljenika ostaje u Subotici, a jedna grupa odlazi za Segedin. Tragom navoda iz »Ljetopisa franjevačkog samostana«, a počevši od 1. listopada 1687., prema riječima Mačkovića, započinje ubilježavanje krštenih. Najstarija matična knjiga krštenih sačuvana je do danas, a prvi duhovnik koji je zabilježio imena, obiteljske i druge onodobno potrebne podatke bio je fra Bariša Benjović.

 

Franjevački prinosi subotičkom kazalištu 

 

Naši preci uspijevaju se osloboditi militarnog statusa otkupom, ostvarivši privilegij kraljevske komorske varoši 7. svibnja 1743. godine. Od tada gradom upravljaju njegovi stanovnici, istaknuo je Milovan Miković. Na njegovu čelu bili su glavni sudac Stjepan Vojnić, te dvanaest doživotno biranih senatora: Ilija Bukvić, Ivan Vojnić, Grgo Križanović, Josip Jaramazov, Marko Skenderović, Ilija (Josip) Kopunović, Miško Perčić, Andrija Paulesanov, Petar Mukić, Ivan Mačkov, Miško Baćin i Grgo Vidaković. Upravo na zahtjev gradskih čelnika, franjevci su u Subotici 1747. godine pokrenuli Gramatikalnu školu (gimnaziju) u jednoj (prema Istvánu Iványiju), ponešto skučenoj i za potrebe obrazovanja neprikladnoj zgradi, nedaleko od mjesta na kojem je bila stara Gradska kuća, gdje su od tada, u raznim prigodama, priređivane i kazališne predstave. 

Tako je postalo uobičajeno da učenici krajem školske godine priređuju predstave na hrvatskom, latinskom i mađarskom jeziku. Zabilježen je i dio repertoara kazališnih družina ove škole (od 1767. do 1774.) te imena franjevaca koji su s mladima radili ove predstave okrenute učenicima, roditeljima i gradskim uglednicima, pozivanim da im prisustvuju. Zacijelo, ove su predstave, mahom s biblijskim temama, morale biti u većoj mjeri moralne poduke i retoričko-dijaloške vježbe no što su se od njih mogle očekivali znatnije literarne, dramske i kazališne vrijednosti, zaključio je Milovan Miković, ali ih se unatoč tome može smatrati značajnima kulturnim činom, budući da su u ovom podneblju bile znak nastanka novih potreba, neminovnog odvajanja od dotadašnje vojne i feudalne strukture, te potrebe osvajanja novih znanja i civilnih zanimanja.