Arhiv tekstova

Kao i svake godine, poslije blagdana Uzvišenja svetog križa pitomo slavonsko selo Oprisavci pokraj Slavonskog Broda bilo je mjesto tradicionalnog okupljanja iseljenih Petrovaradinaca, u zajedništvu sa svojim sugrađanima koji su ostali živjeti u svom rodnom mjestu. 

 

Vjetrometina zbivanja

 

Naime, Petrovaradinci su stoljećima stajali na vjetrometini zbivanja, a povijesna sudbina im nikako nije bila naklonjena. Tako ih je vrtlog života u devedesetim godinama prošloga stoljeća ponovno stavio pred nova životna iskušenja, u poseban povijesni i društveni kontekst, kada su u masovnom egzodusu srijemskih Hrvata i oni morali napustiti svoj rodni grad. Ali, bez obzira na gorčinu i nepravdu koju su tada doživjeli, znali su Petrovaradinci da ih mržnja i osveta u novoj životnoj prekretnici neće odvesti u novi početak, nego da im pokretačka snaga za bolju budućnost mora biti jedino ljubav i zajedništvo. A upravo ta ljubav i zajedništvo, koje tradicionalno krasi Petrovaradince, ponovno su zablistali prošle nedjelje kada su se stanovnici ovog starog i slavnog grada na desnoj obali Dunava, ponosnog na svoju bogatu prošlost i tradiciju slobode i pravde, okupili kako bi ponovno prošetali stazama svog djetinjstva i svoje mladosti te odškrinuli dio neizbrisive hrvatske povijesti Srijema i Petrovaradina. Tako su se sa sjetom još jednom podsjetili na duboke povijesne tragove koje je ostavio njihov Petrovaradin, taj vidikovac široke i beskrajne srijemske ravnice okružene moćnim rijekama Dunavom i Savom, Bosutom i Vukom, grada koji je početkom XX. stoljeća s 98 posto hrvatskog stanovništva bio »najhrvatskiji« grad, a sada njegovih hrvatskih stanovnika ima više u Hrvatskoj i svijetu nego u samom Petrovaradinu. Zar je potrebno ikoga podsjećati na povijesnu 1716. godinu i veliku pobjedu nad turskom vojskom kod Petrovaradina, za Petrovaradinsku tvrđavu, taj biser vojnog baroka, čiji su hodnici i komunikacije dugi oko 16 kilometara, činjenice da je to grad u kojem je 1801. godine rođen jedan od najvećih Hrvata svih vremena - veliki ban Josip Jelačić, čije ime nosi i centralni trg glavnog grada Republike Hrvatske.

 

Petrovaradin se zaboraviti ne može

 

Organizator ovogodišnjeg susreta je Zavičajna udruga Petrovaradinaca »Ban Josip Jelačić«, a okupljanje je započelo tradicionalnom sv. misom za Petrovaradince u crkvi Uzvišenja svetog Križa koju je služio vlč. Stjepan Sokolović, počasni predsjednik udruge i domaćin ovog susreta, u čijim se prostorima iseljeni Petrovaradinci okupljaju već godinama. Petrovaradinci su uvijek bili počašćeni dobrotom svog bivšeg dugogodišnjeg župnika koji je u Petrovaradin, u župu sv. Roka, stigao 15. ožujka daleke 1969. godine, kao mladi župnik i u njoj ostao punih 17 godina. U tih 17 godina, do preseljenja u Brodsku Varoš, između Petrovaradinaca i tada dvadesetčetverogodišnjeg župnika rodilo se istinsko prijateljstvo koje traje sve do današnjih dana, a upravo iz tog prijateljstva iznikli su i ovi tradicionalni susreti.

Zamoljen da za naš list prokomentira ova redovita okupljanja iseljenih Petrovaradinaca, vlč. Stjepan Sokolović je rekao kako mu je žao što iseljeni Petrovaradinci nisu više tamo gdje pripadaju i srcem i dušom, u svome rodnom gradu, jer su oni, kao i njihovi roditelji, dio bogate i slavne prošlosti Petrovaradina, ali i da mu je drago što nisu zaboravili svoj Petrovaradin te su osnovali i svoju zavičajnu udrugu koja djeluje u okviru Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, sa sjedištem u Zagrebu, te da su ostali jaki u svojoj katoličkoj vjeri. »Potvrda snažnog zajedništva iseljenih Petrovaradinaca i onih koji su ostali živjeti u svom rodnom gradu upravo su i ovi zajednički susreti u kojima iskazuju zajedništvo kroz vjernost Bogu i zahvalnost za duboke tragove koji su ostali iza njih u Srijemu«, rekao je vlč. Sokolović.

Nakon sv. mise predsjednik Zavičajne udruge »Ban Josip Jelačić« Marijan Jergovski podnio je izvješće o radu udruge u prethodnom razdoblju, te plan budućih aktivnosti, a zatim je  uslijedio zajednički ručak i druženje uz glazbu i ples u kojem su Petrovaradinci s obje strane granice još jednom pokazali kako Srijemci imaju veliko srce i da su spremni biti jedni uz druge u lijepim, ali i u najtežim trenucima svoje povijesti.