Arhiv tekstova

Poslije objavljivanje knjige poezije »Tajanstvenosti trag« Stipana Bešlina, zaboravljenog pjesnika iz Bačkog Monoštora, Marija Šeremešić i Udruga »Urbani Šokci« iz Sombora objavit će djela još jednog Monoštorca. Riječ je o svećeniku Josipu Pašiću, koji je pisao romane koji su 30-tih i 40-tih godina prošloga stoljeća bili veoma popularni. U pripremi je i »Reduša«, kuharica starih šokačkih jela. Poslije trogodišnje stanke Marija Šeremešić vraća se i kazališnom radu. 

HR: Prije nego što nešto više kažemo o planovima vaše udruge da se podsjetimo projekata koje ste realizirali tijekom ove godine. Spomenimo samo Međunarodni simpozij u suradnji s Pasionskom baštinom iz Zagreba, knjigu pjesama Stipana Bešlina, CD »Stare svatovske pisme Šokaca u Bačkoj«.

Knjigu pjesama »Tajanstvenosti trag« Stipana Bešlina uradila sam u suradnji s doktoricom znanosti Sanjom Vulić. Na prikupljanju pjesama za zbriku radila sam tri godine i nakon dugogodišnjeg istraživačkog rada pronašla sam oko 90 posto svih njegovih napisanih pjesama. Moguće da je izostalo samo nekoliko pjesama, a izostale su i reklamne pjesmice za obuću »Bata« u Borovu, jer je arhiva izgorjela u Domovinskom ratu. Ovom knjigom otvorili smo put za jednu novu biblioteku, čiji su nakladnici Udruga građana »Urbani Šokci«, a biblioteka se zove »Spomenar«. CD »Stare svatovske pisme Šokaca u Bačkoj« značajan je, jer mnoge udruge njeguju izvorno pjevanje, a ne dolaze do izvora starih pjesama. Taj CD urađen je sa svim skupinama podunavskih Šokaca od Berega, Bačkog Monoštora, Sonte, do Bođana. Sljedeći naš zadatak je sve te pjesme notno zapisati s tekstom u jednu pjesmaricu. Udruga građana »Urbani Šokci« ove godine bila je domaćin IX. međunarodnog znanstvenog simpozija »Muka kao nepresušno nadahnuće kulture – Pasionska baština Hrvata u Podunavlju«. Ovaj projekt uradili smo s Pasionskom baštinom iz Zagreba, koja nas je prepoznala kao partnera, a suradnik je bio Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Na ovom projektu sudjelovalo je tridesetak predavača, a ovih se dana očekuje tiskanje zbornika radova s ovog simpozija.

Sudjelovanje na međunarodnom okruglom stolu sa »Šokačkom granom« iz Osijeka ove godine je izostalo, a razlog su financije. 

HR: Knjiga pjesama Stipana Bešlina promovirana je i u Zagrebu, CD sa svatovskim šokačkim pjesmama u podunavskim šokačkim mjestima. Gdje će još ova dva značajna projekta biti promovirana?

Za desetak dana i knjiga i CD bit će predstavljeni u vinkovačkom muzeju na etnografskom odjelu. Prije »Šokačke večeri« u Sonti, koja je u studenome, svatovske pjesme i zbirka poezije Stipana Bešlina bit će predstavljeni u Sonti. Nakon toga promocija će biti u Baču.

HR: Pokraj ovih značajnih projekata, čiji su autor ili organizator bili ove godine vaša udruga i vi osobno, planirate još nekoliko zanimljivih projekata. Koje biste najznačajnije aktivnosti najavili do kraja ove godine?

U suradnji s profesoricom Sanjom Vulić radim na istraživanju književnog rada svećenika Josipa Pašića. To je svećenik iz Bačkog Monoštora koji je prije dvije godine umro u Zagrebu. Nikada nije bio svećenik u Bačkom Monoštoru, ali je tijekom svećeničke službe promijenio dvadesetak namještenja, jer je u vrijeme Mađara potencirao hrvatski jezik. Znači, možemo reći da je bio hrvatski rodoljub, a zbog toga je čak bio i u logoru. Pisao je romane koji su u doba 30-ti i 40-tih godina prošloga stoljeća, kada su pisani, bili veoma popularni. Romani su objavljivani i u somborskom listu »Naše novine«. Pročitala sam dva romana i mogu reći da su tipa romana Marije Jurić Zagorke i Mir-Jam. Imaju lokalno-povijesnu podlogu. 

Primjerice, radnja romana »Kraj našeg Dunava« dešava se u starom dijelu Bačkog Monoštora, a tema je vječna – ljubav između bogatih i siromašnih, odnosno odnos obitelji pri odabiru supruga. Napisao je pet romana i svi oni imaju oko trideset stranica. Sa svim propratnim tekstovima, njegovom biografijom i bibliografijom želimo prirediti jednu knjigu. Na tom materijalu počet ću rad idućeg mjeseca. Imala sam sreću da sam prije dvije godine neposredno pred njegovu smrt s njim napravila razgovor. Svećenik Josip Pašić bavio se i prevoditeljskim radom, ali će taj dio ostati za neku drugu priliku.

Konačno, ovih dana trebam predati rukopis kuharice »Reduša« sa starim šokačkim jelima iz Bačkog Monoštora. Ova kuharica treba biti tiskana u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata. 

Ukoliko dobijemo potporu Konzulata RH, želja mi je organizirati predstavljanje Konavala u Somboru. Taj dio Hrvatske je možda najnepoznatiji i Hrvatima i ostalim stanovnicima Sombora, a imaju bogatu kulturu i gastronomsku ponudu.

HR: Za ovakve aktivnosti nije dovoljan samo trud i zalaganje članova Udruge »Urbani Šokci« i vas osobno, već i konkretna materijalna potpora. Koliko tu imate razumijevanja hrvatskih, lokalnih, pokrajinskih i srbijanskih institucija?

Imamo potporu Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske. Sredstva dobivamo redovito i na vrijeme, ali su ona nedovoljna. HNV raspisuje natječaje i sredstva se daju po projektima. Ministarstvo vanjskih poslova dodjeljuje sredstva za godinu dana, ona nisu isključivo vezana za projekte i mogu se koristiti za redovite troškove. Sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata surađujemo na raznim projektima i u mnogim našim aktivnostima oni su nam značajni partneri.

Natječaje raspisuju i Pokrajinsko tajništvo za nacionalne manjine i kulturu i Ministarstvo kulture Republike Srbije. Uglavnom na natječajima za nacionalne zajednice dobivamo sredstva za naše projekte. Od Ministarstva kulture Srbije sredstva smo dobili samo jedanput. Što se tiče Tajništva za kulturu i nacionalne zajednice oni zaprimaju projekte i upućuju se HNV-u, na osnovu čijeg mišljenja se određuju sredstva. Opet dolazimo na to da neke manifestacije dobiju malo veću potporu, nego ovakve kakve organizira naša udruga.

Što se tiče Grada Sombora imamo dobru suradnju i uvijek smo imali potporu za naše manifestacije. Što se tiče natječaja, kao udruga dobivamo sredstva, ali su ona mala. Omladinske udruge objedinjene su kroz Lokalni akcijski plan za mlade, kulturno-umjetnička društva čak imaju redovito mjesečno financiranje, ali ovakva jedna udruga, kao što je naša, još nije prepoznata. Mi nemamo svoje prostorije i nemamo troškova zbog toga, ali su nam sredstva potrebna za istraživački rad, za  troškove putovanja, za gostovanja stručnih osoba. Dolaze nam kvalitetni predavači kojima ne moramo platiti honorare, ali im moramo osigurati put i smještaj. 

HR: Kakva je suradnja s institucijama i udrugama u Hrvatskoj, ne samo u smislu financijske potpore, već i kroz zanimanje da se i u Hrvatskoj predstavi dio onoga što radi vaša udruga?

Godinama surađujemo sa »Šokačkom granom« i oni su bili prvi koji su nas uveli u zajednički projekt Međunarodni okrugli stol »Urbani Šokci«. Oni su dozvolili i da ime tog okruglog stola iskoristimo za naziv naše udruge. Zahvalni smo »Šokačkoj grani« i predsjednici Veri Erl, koja je prepoznala mogućnost suradnje s obje strane Dunava. Pripremili smo i zajednički IPA projekt prekogranične suradnje. Projekt je odlično ocijenjen, ali smo bodove izgubili jer mi s ove strane nimo imali adekvatnog aplikanta iz kulture, jer nitko nije htio to prihvatiti. Surađujemo s Udrugom »Šokački rodovi« i Udrugom »Hrvatska žena« iz Vinkovaca. Lijepu suradnju imamo s osnovnom školom u Sesvetskim Kraljevcima. Škola producira naše programe i projekte, a njihov ravnatelj je sudjelovao u finaciranju knjige »Tajanstvenosti trag«. Veliku potporu imamo i u književnim i crkvenim krugovima u Hrvatskoj. 

HR: Koliko surađujete s drugim šokačkim udrugama i uopće hrvatskim udrugama u Somboru i okolici?

Hrvatska čitaonica iz Subotice  i Udruga »Urbani Šokci« ima slične programe i dobro surađujemo. Svake godine vodimo recitatore na natjecanjima, sudjelovali smo na njihovim književnim prelima. Rado smo viđeni i uvaženi gosti na mnogima manifestacijama. Posebno je dobra suradnja s Konzulatom i Veleposlanstvom Republike Hrvatske, Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, NIU »Hrvatska riječ«. Istaknula bih i hrvatsku udrugu iz Stanišića. Njihove i naše manifestacije su srodne i ne samo da smo gosti na njima, već i sudionici, primjerice na »Danima ikavice« i »Danima Vladimira Nazora«. Što se tiče suradnje s udrugama podunavskih Šokaca tu je problem što smo mi jedina šokačka udruga koja je izvan šokaštva, iako bi se možda iznenadili kada bi utvrdili podatak koliko Šokaca živi u Somboru, ali su oni izmješteni iz samog centra te kulture. Što se tiče šokačkih mjesta mi svi jedni drugima gostujemo. S udrugom »Tragovi Šokaca« iz Bača imamo srodnije programe, jer se i oni počinju time baviti. Znači tribine, predavanja – po čemu imamo zajedničku crtu.

HR: Kada se gleda brojčano čini se da udruga koje okupljaju Hrvate, hrvatske Šokce ili Bunjevce ima dosta. Međutim, kakav je vaš utisak - koliko su te udruge svojim programima i aktivnostima kadre privući ljude, naročito one mlade koji sve to trebaju nastaviti?

 Moje mišljenje kao pedagoginje i dugogodišnje prosvjetne radnice je da naše udruge ne nude puno mladima. Mladima treba nešto novo, brzo i odmah. Njima treba jako brza izmjena programa, njima treba nuditi izvor, treba im dati kreativnu slobodu. Sama tradicija nije svima zanimljiva i sve manji broj mladih sudjeluje u tome. Ako bi se mladi educirali kroz edukativne radionice našlo bi se desetak njih koji bi se izdvojili. Dođi i igraj ono što ti ja kažem - mislim da to mlade danas ne zadovoljava. Nemaju oni strpljenja čekati da mi ostarimo da bi oni došli na naše mjesto. Problem je u tome što se veliki broj ljudi možda, pod navodnicima, boji prepustiti donošenje odluka mladima. Potrebno je puno inovacija, puno razumijevanja za njih, povjerenja da im damo priliku da snose odgovornost i da se pokažu. 

Željela bih ovdje istaknuti da je moje veliko zadovoljstvo što sam za 35 godina rada u prosvjeti i 15 godina rada u amaterskim društvima osposobila tri mlade djevojke koje su nastavile raditi ono za što sam ih pripremala. To su Lea Jevtić, Bojana Jozić i Dejana Jakšić. 

HR: Od 2008. godine vodite udrugu »Urbani Šokci«. Međutim, imali ste velikog uspjeha kao redateljica, ali vas već duže vrijeme nema u toj ulozi. Planirate li nešto?

Počela sam 1968. godine. Bili su to razni programi – od dječjih bajki, natjecanja, rada u somborskim školama, sudjelovanja u somborskom kazalištu, priznanja. Sve je to bio poticaj da ja prije 12 godina krenem u Hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu »Vladimir Nazor« s dramskom sekcijom. Njima je trebao netko tko će obnoviti rad dramske sekcije, a za mene je bio izazov raditi pučku komediju, koju do tada nisam nikada radila. U Hrvatskoj matici iseljenika imali smo dugogodišnju obuku pod vodstvom redateljice Nine Kleflin, koja me je prilikom ljetošnjeg susreta nagovarala da obvezno moram ponovno raditi i da je vrijeme da napravim iskorak prema suvremenijoj komediji.

Prijateljstvo s piscem Mirom Gavranom, njegovom suprugom i sinom je veliko i oni mi daju mogućnost lakšeg odabira tekstova. Sada je samo na meni da odlučim. Mogu kazati da imam nešto u planu i mislim da ću ove jeseni započeti rad. Definitivno se vraćam kazališnom radu i to poslije tri godine. Prije tri godine postavili smo predstavu »Oporuka« i mislim da je »Oporuka« i »Albin bircuz« vrhunac mog stvaralaštva s dramskom sekcijom HKUD-a »Vladimir Nazor«. Ni glumci ni ja nismo savršeni, mi smo bili amateri koji su pokušavali svake godine dići ljestvicu više prema kvalitetnijem izvođenju. Pučka komedija mnogo je prepoznatljivija u Hrvatskoj nego kod nas. Mi želimo zadržati onaj sirovi narodni smisao za komediju i za procjenu situacija i komediju situacija koje su proistekle iz života. U svim našim pučkim komedijama, sve do »Oporuke«, uvijek smo imali jedan od elementa bunjevačke tradicije, koji je povezan s tekstovima.