Arhiv tekstova

Takozvani gospodarski život u Srbiji, za koji se veli da je u tranziciji, odlično pogoduje raznim manipulacijama. Iako se ne zna što, kamo i kako tranzitira, održava se atmosfera »usklađivanja europskim normama«, »usuglašavanja europskom sustavu« itd, pa čak i kada se logika vuče za nos.

Jer, istina je da državni sustav Srbije voli monopole. Dok se glumi kako idemo prema kapitalizmu, sustav nerado ruši monopole. Zaboravljamo pitati zašto u preko 10 godina tranzicije nismo u mogućnosti birati od koga kupujemo struju, fiksnu telefoniju, plin, određene oblike prijevoza i slično. Ako izuzmemo mobilnu telefoniju, kurirske usluge, internet, financijske ustanove – zapravo sve to skupa dosta kasni za nekim primjerima iz okolnih zemalja.

A da bude gore, kada se u nečemu napravi demonopolizacija, onda se to tako uradi da se pokopa i ono preostalo zrno smisla.

 

Semantika i alegorija

 

Sama riječ komora potječe iz latinskog jezika i označava svod, sobu, duplju, a izraz gospodarska komora vjerojatno potječe od okupljanja poslovnih ljudi u sobama gdje su diskutirali kako pronaći svoj položaj među državnim propisima.

Gospodarske komore staroga tipa služile su u starom socijalističkom sustavu jednoj svrsi, a kao da se baš i ne zna kakvoj svrsi će služiti u novom uređenju Srbije. Naime, iako je Zakon o gospodarskim komorama donijet još u svibnju 2009. godine, puna primjena počet će tek početkom iduće godine, što samo za sebe dovoljno govori o »žurbi« kojom se mijenja Srbija i kako se grabi prema Europi.

A zakon zaista korijenski mijenja situaciju, jer ne samo što ukida dosadašnje monopole, već uopće dovodi u pitanje svrhu postojanja ove institucije.

Ako netko pita poduzetnike čemu služi ta institucija, vjerojatno neće dobiti lijep odgovor. Zamisao da gospodarstvo bilo kako utječe na državu postala je iluzijom, a dodatnu virtualnost čini kasta menadžera koji upravljaju komorama bez opipljivih rezultata za obične smrtnike. Nastupi na inozemnim sajmovima preko komore se posebno naplaćuju, oni dotiču vrlo uzak sloj ljudi, pa se najviše toga svodi na čistu birokraciju. Čast izuzetcima koji pokušavaju nešto i uraditi, ali kao činjenica ostaje da najveći broj njihovih financijera nije osjetilo efekte njihovog rada na sebi.

 

Ceh bez pića i kavane

 

Tu dolazimo do ključnog pitanja u cijeloj priči, a to je iz čijeg se džepa do sada plaćao rad uposlenika komore, a iz čijeg će ubuduće. Naime, doprinos za gospodarske komore ubirao se s osnovice radničkih plaća. Dakle, odbijao se od zarade uposlenika koje nitko nije pitao za mišljenje. Apsurdno, ali istinito, prije je došlo do pluralizacije sindikata nego komora. Naravno, plandujući na procentima »niže kaste«, inventivnosti baš nije bilo na pretek. Sada se čini kako će to nestati, članstvo u komori više nije obvezno, pa ni plaćanje onoga za što se ne zna čemu služi. Zasigurno mnogi neće više željeti biti članovi tog kluba. Državni tajnik Ministarstva financija i gospodarstva Vlajko Senić (ex SPO član, ex državni tajnik trgovine, turizma i usluga) izjavio je početkom rujna kako Ministarstvo stoji na čvrstoj poziciji da zakon stupi na snagu kako je i predviđeno, usprkos nekim protivljenjima. 

 

Oporba se budi

 

U oporbu ovom zakonu se ubraja naravno sadašnji komorski establišment, koji može očekivati gubitak privilegiranih pozicija, a posljednjih dana se kritikama oglasio predsjednik Gospodarske komore Vojvodine Ratko Filipović, koga je podržao i predsjednik Skupštine Vojvodine István Pásztor (ex pokrajinski tajnik za gospodarstvo). Spomenuta dvojica su ocijenila kako će nastati problemi u funkcioniranju gospodarskog sustava, te da se to desilo i u regiji.

U tome jasno ima istine, i problemi u funkcioniranju gospodarstva će se zaista osjetiti, ako se zanemare raniji uzroci sličnih problema poput - ratova, hiperinflacije, sankcija, konzerviranja društvenog vlasništva, loše privatizacije, svjetske gospodarske krize, pokušaja državnog puča i nekih drugih sitnica.

Jasno, Gospodarska komora Srbije bila je najglasnija, pa je još prošle godine tražila promjenu zakona, pozivajući se na preporuke EU, koja je Sloveniji i Makedoniji predložila princip obvezatnosti. Ruka ruku mije, birokacija birokraciju grije.

 

Horizont dešavanja

 

No, ako pređemo preko te najspornije točke, a to su izvori financiranja, dolazimo do druge ključne točke, a to su novi načini osnutka. Za osnutak nove gospodarske komore dovoljno je skupiti 100 poduzeća (društava s ograničenom odgovornošću i dioničkih društava), a poduzetnicima se s razlogom daje drugi status.

To je zapravo i najzdravija točka cijelog zakona. Recimo, neki jači knjigovođa mogao bi svoje klijente voditi i kao članove komore, kada bi imao motiv za takvo što. A što bi mogao biti motiv, saznajemo iz drugih izvora. Recimo, ako se zamislimo nad time da je uz potporu europskih struktura još 2009. godine utemeljena mađarsko-srpska trgovinska i industrijska komora.

 

Trenutak promjene

 

Bilo kako razmišljali o tome, pogoduje li situacija osnutku možebitne hrvatsko-srbijanske gospodarske komore ili ne, da li bi bilo interesa i potpore za takvo što - odluka će se morati donijeti uskoro, jer vrijeme pritiska. Pokušaj stvaranja nečeg sličnog prije desetak godina kroz udrugu gospodarstvenika Cro-business neslavno je okončan, mada je ta udruga čak imala i elektora na osnivačkoj skupštini Hrvatskog nacionalnog vijeća 2002. godine.

Ako se složimo da ta ideja nije realna, ostaje nam druga, a to je da se utemelji uže profilirana regionalna poljoprivredna komora. Poljoprivredi vjerojatno treba drugačiji glas i potpora od dosadašnje komore, a ništa više ne stoji na putu da se takvo što i uradi. No, teško je raditi bez financijske satisfakcije na vidiku, tako da dobre ideje propadaju, a trenutak neumitno prolazi.

Nazad na početak

 

Sve ovo nas vodi nazad na pitanje financiranja i osnovne pogreške države. Ako je državi potreban neovisan partner u dijalogu s gospodarstvom, ta institucija zaista ne bi smjela biti financijski ovisna o državi. Ako je državi potrebna administracija koja će zbrajati statistiku proizvodnje i prometa regije, zar nije logičnije da je osnuje sama, a ne od novca radnika. Bilo bi dobro kada bi se znalo što se želi. Ne bi imalo smisla ni da tijelo poput komore opslužuje državni aparat potpuno besplatno, eto iz neke stare navike.

Sve bi ovo imalo smisla kada bi gospodarstvo imalo koristi od komora, a organiziranje pojedinih predavanja i posjeta inozemstvu u današnje vrijeme baš i neće zadovoljiti mnoge direktore i vlasnike poduzeća koji su ionako navikli sami se boriti za preživljavanje. Stoga je neshvatljivo da država gospodarsku komoru tretira kao nevladinu udrugu poput saveza stolnotenisača, ljubitelja cvijeća ili sportskih rekreativaca.

 

(Ne)uspjeh garantiran

 

Bilo bi za očekivati da se kroz neke olakšice omogući osnova za rad i preživljavanje takvih organizacija, i dati im ipak neki značaj ili makar institucionalizirana savjetodavna uloga. Kada se pogleda kako se danas predstavljaju komore, a to je »omogućivanje realizacije politike kvalitete i ispunjavanje različitih interesnih grupa«, ili »zastupanje interesa« bez definiranja tih interesa, to baš ne zvuči jako uvjerljivo. Nekome će interes biti povećanje uvoza robe, a drugome domaće proizvodnje, nekome rast izvoza, a nekome zaštita resursa i povećanje državnih dotacija. Jasno je da pokušaj da se svi skupe pod istom kapom djeluje neuvjerljivo, jer se ipak proizvodnja razlikuje od trgovine, trgovina od državnog aparata, uvoz od izvoza.

Postavljanje stvari na lokalpatriotizam tipa osnivanja gospodarskih komora Bačke, Vojvodine, Subotice itd također ne dobiva specijalan smisao, osim što se postavlja trasa za izgradnju infrastrukture koja će se dati ispolitizirati i koja će umjesto faktora korekcije postati faktor ugradnje.

Dakle, tri godine odgode pune primjene reformskog zakona ipak dočekujemo nepripremljeni, a sigurno je da postoje i oni kojima takvo što odgovara. Veliki sustavi uvijek će naći ulaz do pojednih ministara, sa ili bez komora. A ministri se više neće morati osvrtati, mada niti do sada previše nisu, na mišljenja raznih okupljanja malih poduzetnika. 

Ako netko odluči uvoziti mlijeko, a zabraniti izvoz određenih poljoprivrednih proizvoda - to će moći raditi i dalje. Ako netko bude i dalje ostvarivao profit na povećanju razmjenskog deficita - komora ga zasigurno neće moći spriječiti. U zemlji bez nagona za gospodarskim preživljavanjem i promjenom, u sustavu u kojem je svatko svatkome vuk, i gdje se ne možemo složiti želimo li očuvati zdravstvene, mirovinske, obrazovne ili kulturne institucije, postavljanje stvari u ovakav poredak najmanji je skandal. Zapravo, iznenađenje će biti ako netko uspije nešto korisno uraditi, jer ta mogućnost kao da baš i nije predviđena.

Sve to je još 2009. godine pojasnio tadašnji predsjednik Gospodarske komore Srbije Miloš Bugarin, izjavivši kako se teorijski u Srbiji po ovom zakonu može osnovati oko 2.000 komora, uz članarinu od 73 dinara po zaposlenom. U tom trenutku je oko 18.000 poduzeća plaćalo 0,19 posto svih radničkih zarada gospodarskim komorama. Bugarin je zaboravio spomenuti na što je potrošen toliki novac.

Ako uvidimo da je ovaj Zakon o komorama predložilo tadašnje Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvitka, pitanje za tisuću eura glasi: tko je tada bio ministar ekonomije?