Arhiv tekstova

Svatko tko je barem jednom bio u subotičkoj franjevačkoj crkvi sv. Mihovila i poželio zapaliti svijeću pokraj kipa svetog Antuna ili kupiti nešto od religioznih predmeta, morao je upoznati Milku Bilinc, članicu trećeg reda, koja godinama vodi ovaj ured u najstarijoj gradskoj sakralnoj građevini. 

»Od 1995. godine sam članica trećeg reda, od kada sam preuzela dežurstvo u našoj sobi u kojoj svi vjernici i posjetitelji naše crkve mogu kupiti nešto iz prodajne ponude, ali i uvijek naći sugovornicu za razgovor i slušanje. Upravo tako, jer mnogi vole doći i porazgovarati, a često znam kazati kako današnjem čovjeku nije potreban samo kruh - nego ljubav i topla riječ. Nikada mi nije teško saslušati tuđe probleme i barem tako, na najskromniji način pokušati olakšati nečiju muku i savjetovati ih da ne brinu. Mnogi ljudi još uvijek, nažalost, ne poznaju Boga i njegovu ljubav prema nama ljudima, i zbog toga je potrebno govoriti im o Bogočovjeku koji je iz ljubavi dao svoj život za sve nas«, započinje Milka svoju životnu priču, svojim aktualnim trenutkom, nastavljajući je povratkom na njen sami početak.  

 

RADNI VIJEK

 

Životna priča Milke Bilinc započela je danas pomalo davne 1935. godine rođenjem u obitelji oca Petra Lučića i matere Jage, rođene Stipančević, u subotičkom kvartu Ker. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je tijekom mađarske okupacije Subotice, dok je četvrti razred i nastavak osnovnoškolske naobrazbe završila nakon oslobođenja. Potom je slijedilo pohađanje Trgovačke akademije, a po završetku velike mature konkurirala je za uposlenje i 1953. godine dobila vježbeničko mjesto u Narodnoj banci.

»Nakon što sam posle jednogodišnjeg vježbeničkog staža položila stručni ispit u Beogradu, primljena sam za stalno na mjesto službenice. Tijekom svog radnog vijeka prošla sam sve faze rada kroz sve bankovne odjele. U ono vrijeme se sve radilo ‘pješke’ i bez ikakvih pomagala, sve do pojave prvih ‘Siemag’ knjigovodstvenih strojeva, koji su služili za olakšanje brojnih poslovnih operacija. Potom je slijedilo moje promaknuće na mjesto voditeljice grupe, na kome sam radila sve do prelaska u tadašnju Službu društvenog knjigovodstva (SDK). Kada se 1978. godine uvode računala, otvara se odjel klasiranja i meni je pripalo zvanje šefice tog odjela. Na ovim poslovima sam radila sve do 1990. godine, kada sam otišla u mirovinu, posvetivši se njezi svojih teško oboljelih roditelja sve do njihove smrti. Od 1995. godine, kada su svojim životnim putem krenula i moja djeca, ostali smo sami moj muž i ja, pa sam odlučila veći dio svog slobodnog vremena posvetiti angažmanu trećeg reda pri franjevačkoj crkvi«.

 

DUHOVNO OZRAČJE

 

Cijelog svog života, zahvaljujući obiteljskom vjerničkom svjetonazoru, Milka Bilinc je ostala čvrsto vezana uz Crkvu, a aktivnim radom, skupa sa svojom braćom i sestrama, sudjelovala je u brojnim hodočašćima u brojna europska svetišta. Osobito se uz nju vezuju odlasci u Međugorje, na koje redovito odlazi svake godine.

»Uvijek volim otići u Međugorje, i ponovno iznova osjetiti snagu duhovne obnove u tom prekrasnom mjestu u brdima Hercegovine.

To je predivan osjećaj koji bi preporučila svim vjernicima i štovateljima naše Gospe.«

Na koncu priče o svom životu u kojoj je skromna kakva je oduvijek bila, i nije željela pretjerano apostrofirati ništa previše iz godina radnog vijeka, Milka Bilinc je kratko zaključila:

»Ovo je bio kratki mozaik mojega života, a one posljednje dvije, tri ili možda samo jedna kockica koja je ostala u njemu, ostaju našem dragom Gospodu da ih zatvori«, skromno je zaključila svoju priču Milka Bilinc.