Arhiv tekstova

Knjiga pjesama Matije Molcera «Označena tišina» (NIU Hrvatska riječ, 2012.) nastala je kao izbor iz njegova novijeg pjesništva, od početka devedesetih, do danas. Za ovoga pijanista, violinista, skladatelja, pjesnika, prevoditelja, slikara, kritičara, publicista i pedagoga, može se reći; opsjednut je različitim područjima suvremene umjetnosti – riječima, zvukom i slikom, što je vidljivo i čitljivo iz stihova ove knjige. 

U potrazi za novim značenjima Molcer bez zazora uklanja i žanrovske i medijske granice. Tako će glazba Mozarta, Beethovena, Liszta, Johna Cagea i Molcerova učenika Marka Nikodijevića postati poticaj nastanka mnogih stihova i cijelih pjesničkih ciklusa, dok stihovi utiru put likovnim ostvarenjima, ali ne kao ilustracija već predstavljaju dio njemu svojstvenog pjesničkog izraza. 

 

Poetika Matije Molc-era 

 

Pjesništvo Matije Molcera relativizira i osporava, a gdjekada posve odbacuje tradiciju, vrijednosne sustave i njihove hijerarhije. Pjesnik nije poklonik niti jednoga autoriteta, ne nalazeći im u sebi potreban prostor. Odustaje, također, i od uspostave sustava kojim bi se nadomjestili srušeni ili odbačeni. Pozorno osluškuje instinkte, jer mu se čini kako znaju biti iznad svake logike. Moglo bi se reći, sukladno takvom stajalištu, sve čime smo okruženi može imati jednak značaj i vrijednost, samo od nas ovisi za čime ćemo posegnuti. Iz toga motrišta čovjek se doima izvorom i utokom cjeline svijeta, iz kojega može crpsti snagu za uspostavu vlastite slobode, ukoliko je u stanju prepoznati je, ili će možda ostati u vlasti poraza, opačina, rasula, bijede zatočeništva? Dok pluta tražeći odgovor okružuju ga »pijano more / nepoznati brodovi / u vinskoj boci«.

Iz mnogih bi se Molcerovih stihova moglo zaključiti kako pojedinac, zbog nepojmljivog zla i beskrajne patnje kojima je čovjek izložen kroz cijelu povijest, ima prava posumnjati u nazočnost Boga. I možda bi, radi toga, ipak, makar i privremeno, sam mogao biti sve na ovom svijetu, dok pokušava tradicionalnu metafiziku, supstituirati nečim što bi se uvjetno trebalo nazvati «vlastitom religijom», u postupku valjda antropomorfizacije. Ipak, ovo će se pokazati tek samo prividom, hudim poigravanjem dvonošca, još jedna među nebrojenim njegovim zabludama, budući da se od Boga dobivena, a izgubljena knjiga i sa njom raspršena paradigma, ne mogu nadomjestiti vlastitim bilješkama, kako to, ne skrivajući (auto)ironiju, zapaža lirski subjekt: «odrpan san / uzlijeće nasmijan / moj rođendan». Pjesniku ne pada na um preuzeti ulogu proroka, u ovom svijetu, gdje nisu nadvladali toposi jezika, pisma i knjižnice, već govor i vonj vojarne i stratišta, umobolnice i patnje prouzročene nasiljem i ratnim strahotama. Gdje se mediokriteti nasilno hoće uzdignuti do uloge čovjeka-tvorca. 

 

Učvršćivanje pamćenja  

 

Holokaust, genocid nad Židovima, antisemitizam i etničko čišćenje u pjesništvu Matije Molcera ne predstavljaju samo poziv na prisjećanje i učvršćivanje pamćenja, zauzimanje stajališta pred tragičnim zbivanjima i osuda ovih postupaka. Pjesniku je ovaj diskurs neophodan jer se iz njega obraća suvremenicima. I onima koji će tek doći. Stoga u prvi plan promišljeno izvlači strah od opasnosti mogućeg ponavljanja svih tih užasa. Njihovu latentnu svevremenost (Zid plača).

Radi toga, istodobno pjesničkim jezikom nastoji pokazati drugu stranu, sveprisutnost totalne poetizacije, etičko i estetsko posvećenje i oduhovljenje svijeta teksta u času kada postaje najvažnijim sastojkom njegove čvrsto strukturirane pjesničke misli. Tada njegov stih možemo čitati i kao svojevrsnu nadopunu, suplement kojim premošćuje jaz između kolektivne ili parcijalne osude užasa, u času kada nam stihovanje autonomno počinje govoriti o prostoru vježbanja života. O energiji i principu nade. O praznini koju nismo uspjeli svladati, ili nam nisu dopustili, ispuniti je punoćom naših života. Iz nje gdjekada možemo razumjeti, pače pokušati i protumačiti svjetonazor nomadizma i bezdomnosti, ili obezdomljenosti, koja može biti i rezultat zgađenosti nad svijetom sazdanim od obmana, podlosti i zločina (Plahovita livada).

 

Tražeći nove početke

 

Ispitujući što je u stihovima naraštaja kojemu M. Molcer pripada preostalo od (»kanoniziranog«) pjevanja, nakon razgradnje nekoć sagrađenog, tražeći oblike i sadržaje novonastalih cjelina, ne uspijevamo odrediti što je pjesnički udio, a koliki bi mogao biti, i jeste, prinos jezika kojim ga se ispisuje. Pjesnički čin se bjelodano usitnjava, prestaje, pa i posve nestaje, pri čemu jezik kao da sve manje govori, dok ponečemu još služi, u završnom slijedu pjesničke i jezične izjalovljenosti. Pjesništvo započinje oponašati sebe samo ili kakav drugi ideologijski sustav, ono prestaje biti sjecištem poetskih i izvanpoetskih ideologija, a poeziji preostaje puka dekorativna, ili propagandistička uloga. Ne mireći se sa tim M. Molcer započinje s pokušajima poetične obnove, traga za novim počecima koji neće biti opterećeni izvanpoetskom obrazloženošću (Sms pjesme).

U stihovima M. Molcera, suočavanje s tom novoopaženom stvarnošću ne prestaje biti pjesničkom zagonetkom, lirski subjekt joj ne podliježe, niti se podčinjava diktatu proizašlom iz opservacije konkretnog okruženja, već je ponesen njegovom redukcijom, mogućnostima poetiziranja, opstajući u uvjetima stalno prisutnog gubitka. Ništavljenjem povijesnog i/li osobnog usuda. Pa i kada, u ovom podneblju, prestanu ratna drama i psihoza, pjesnik (uzalud, razumije se) iščekuje restauraciju vjere u uljuđenost (Poslije).

Izborom »Označena tišina« čitateljima i stručnoj javnosti preporučena je knjiga stihova koja kolikogod se bavi iskustvom krhkosti postojanja, kojemu je izvor u ratu, ipak nudi i pokušaj rekonstrukcije jednog oblika postmoderne duhovnosti, premda je ona uistinu daleko od metafizičkih ushita ili mira koji proizlazi iz čvrste vjere.