Arhiv tekstova

Rođen u Motovunu, gdje je uz tamošnji filmski festival razvijao svoj interes za »sedmu umjetnost«, Dean Kotiga danas važi za jednog od najperspektivnijih filmskih kritičara i teoretičara u Hrvatskoj. Svoje tekstove redovito objavljuje u svim važnijim publikacijama o filmu u Hrvatskoj (Hrvatska filmska kronika, Filmonaut) na sajtovima (filmovi.hr, filmski.net) te u radio programima (Filmoskop), gdje objavljuje svoje recenzije, intervjue, eseje i druge tekstove o filmu. Također surađuje sa Slovenačkom kinotekom kao pisac njihovog mjesečnog žurnala »Kinotečnik«. Osim toga piše za časopise iz kulture, kao što su »15 days« i »Zarez«, kao i za neovisni sajt kulturpunkt.hr.

Posebno se zanima za kinematografije Srednje i Istočne Europe, kao i za povijest i teoriju filma.

Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara, FIPRESCI-ja i FEDEORA-e, a sudjelovao je i na mnogim međunarodnim filmskim festivalima kao član žirija (među ostalim, i ove godine na Festivalu europskog filma »Palić«) ili kao sudionik okruglih stolova. Programski je savjetnik Kratkofil Plusa, festivala kratkog filma koji se održava u Banja Luci.

Kao filmski kritičar, kako ocjenjujete stanje u hrvatskoj kinematografiji? Koje biste mlade autore izdvojili?

Sve je to vrlo relativno. Uspoređujući se s ostalim kinematografijama, i dalje smo mi samo jedna malena i prilično nebitna država u kojoj tek ponešto zabljesne. No, ako gledamo u odnosu na nas same, stanje je doslovno nikad bolje, jer smo tek prije 6-7 godina počeli izlaziti iz podzemlja 90-ih, a danas imamo barem nekolicinu projekata koji potpuno neopterećeno funkcioniraju i mnogo slobodnije dišu. Filmovi kao takvi možda jesu još uvijek drugorazredni – mnogi će reći da je ova godina filmski najlošija u posljednjih nekoliko – ali imamo Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), koji je posložio mnoge stvari, imamo »Filmonaut«, koji je kao jedini filmski časopis preuzeo veliku odgovornost educiranja publike, i imamo neke nove ljude koji će sigurno prije ili kasnije doći na svoje. Pritom mislim na autore kao što su: Ivan Livaković, Hana Jušić, Sonja Tarokić, Juraj Lerotić, tandem Ivan Ramljak - Marko Škobalj, Zdenko Bašić i nekolicina ostalih, koji su hrvatski kratki metar uzdigli na svjetsku razinu, i to govorim bez imalo pretjerivanja, što bi trebao biti najbolji jamac da je i budućnost dugometražnog filma neupitna.

Koliko je javnost u Hrvatskoj zainteresirana za film? Kakvu recepciju ima autorski/neovisni film, u današnoj eri cinepleksa? 

Nisam neki relativist, ali opet je odgovor – sve je to relativno. Hrvatska, kao i svjetska javnost, na film još uvijek gleda kao na zabavu, a ne umjetničku formu ravnopravnu književnosti ili likovnim umjetnostima, pri čemu je primjerice strip po tom pitanju u višestruko lošijoj poziciji. U tom smislu postoji publika koja hrli na holivudske blockbustere, i s tim nemamo nikakvih problema. Imamo li publike za nešto drugo, škakljivije je pitanje. S jedne strane festivali, kojih sada već sa sigurnošću možemo reći ima previše, puni su do zadnjeg mjesta, a kina s ponešto »alternativnijim« repertoarom, poput zagrebačkog kina Europa ili riječkog Art-kina Croatia, uglavnom zjape prazna. I kako to sad tumačiti? Odgovor bi se mogao kriti u tome što primarni razlog za posjet festivalu nije film nego nekakav provod ili zabava, ali to je svakako mnogo kompleksnije pitanje na koje nisam siguran da znamo odgovor. 

Autorski film o kojem pitate zapravo je više stvar trenda nego filma samog. Tako je recimo Jim Jarmusch prije nekog vremena odjednom postao važno ime, i 8 od 10 ljudi koje biste pitali što gledaju navelo bi tog redatelja. Ista se stvar sada dešava s tv-serijom »Žica« (The Wire) - prije nekoliko ste godina na prste dvije ruke mogli nabrojati ljude koji znaju što je »Žica«, a tko je David Simon. Ali onda se odjednom trend promijenio, »Obitelj Soprano« i »Mad Men« su nekako utihnuli, i sad svi bruje o »Žici« - kulturni dvotjednik »Zarez« izdao je temat o »Žici«, časopis »K.« također, na Filozofskom se fakultetu naveliko predaje o tome itd. Potpuno je nevažno to što je »Žica« jedan od najboljih proizvoda u povijesti televizije, kao i to što je Jarmusch jedan od najprecjenjenijih redatelja u povijesti filma koji jedva da ima nekoliko probavljivih naslova, trend je da se takve stvari vole i gledaju, ili da se barem kaže da se vole i da se gledaju.

Vaši dojmovi s Festivala europskog filma na Paliću, gdje ste bili član međunarodnog žirija kritike za program »Paralele i sudari«?

Pratim program palićkog festivala već nekoliko godina, i bez okolišanja mogu reći da je programskom kvalitetom najjači festival u regiji, što ponajprije treba zahvaliti selektorima Nikolaju Nikitinu i Petru Mitriću, i njihovim različitim ukusima, pa se na festivalu može vidjeti zaista svašta – od najspominjanijih naslova s Berlinalea do potpuno opskurnih ruskih ili estonskih filmova za koje većina ne bi ni čula. Jer upravo je to ideja festivala, koji su svoj procvat, barem u Hrvatskoj, doživjeli u zadnjih desetak godina, i što ih manje trebamo to ih više ima. Jer danas se na ovaj ili onaj način bez problema može doći do najnovijeg Hanekea, Tarra, Weerasethakula itd. Zato takvi autori na festivalima više ne bi trebali činiti većinu, a Palić je, posebice program »Paralele i sudari« kojeg sam i sam sudio, izvrstan primjer toga. Estonska adaptacija »Idiota«, kojeg smo nagradili, jedno je od najoriginalnijih djela posljednjih nekoliko godina, i potpuno je apsurdno da mu je to prva takva nagrada, a festivali su nastali upravo zbog toga – da promoviraju neke nove autore, neke nove koncepte.